Nakon šestogodišnjeg zatočeništva, stalno pod paskom britanske straže, 5. svibnja 1821. umro je Napoleon Bonaparte, francuski car i vojskovođa koji je godinama suvereno nametao svoju volju vladarima cijele Europe. Zgrčen na niskoj vojničkoj postelji, posljednje je riječi uputio svomu sinu, princu od Rima, kojeg su pobjednički Habsburzi pretvorili u Franza, vojvodu od Reichstadta. U samrtnom grču veliki je vojskovođa prigrlio sinovljevo mramorno poprsje i zapovjedio maršalu Neyu da povede gardu na juriš. Nedugo poslije bio je mrtav! Začudo, cijela Europa iskreno je požalila za čovjekom koji joj je sabljom pokušao nametnuti svoju volju. Napoleon je nesumnjivo jedan od onih svjetskih velikana koji su sami – snagom volje i vlastite sablje – iskovali svoju neizmjernu moć i slavu. Najveći od svih Francuza slučajno je postao Francuzom. Naime rodio se u talijanskoj obitelji na Korzici, ali ga je vojničko zvanje okrenulo francuskoj domovini. Od nepoznata časnika brzo je postao general revolucionarne francuske vojske, koji je kao od šale tukao vojske monarhističke Europe. Već s 24 godine postao je brigadni general koji se ne dvoumi usred Pariza topovima rastjerati rojalističke pobunjenike. Imao je dva velika aduta: vojnike koji su ga bespogovorno slijedili i osobni strateški genij kojim je pobjeđivao i jače od sebe.
Uz potporu vojske Napoleon se brzo domogao najviših položaja u Republici, a zatim se 1804. proglasio carem, apsolutnim gospodarom Francuske. Uslijedio je munjevit osvajački put. Porazivši tri protufrancuske koalicije u osam godina, Napoleon je zavladao nad 82 milijuna ljudi od 147 koliko je imala tadašnja Europa. Pritom se oslanjao na dva aduta: na ratnički zanos goleme vojske i svoj strateški genij koji mu je donosio pobjede i nad jačim neprijateljem. No njegov je genij bio genij usamljena čovjeka. Nije prihvaćao tuđe inicijative, što ga je naposljetku – kad je bio na vrhuncu moći – i dovelo do katastrofe u Rusiji. Od 700 000 vojnika njegove Velike armije iz zlosretnog se pohoda vratilo samo 18 000. Povijest ga je kaznila porazom kod Leipziga i na kraju posvemašnjim slomom na bojnom polju kod Waterlooa. Iako je Napoleon u dvadesetdvogodišnjoj vojnoj karijeri sudjelovao u 59 bitaka i opsada, gdje je u mnogo navrata bio u neposrednoj životnoj opasnosti, bio je miljenik fortune. Iako je čak 19 konja ubijeno pod njim, on je ranjen samo dvaput i to u opsadama.
Prvi put ranjen je bajunetom u bedro prilikom opsade Toulona 1793. dok je kao zapovjednik topništva predvodio noćni juriš na britansku utvrdu Gibraltar. Iako mu je tom prilikom prijetila i amputacija, drugo ranjavanje, također u nogu, u travnju 1809. prilikom opsade Ratisbona, današnjeg Regensburga, iako znatno lakše, izazvalo je čitavu strku. Naime tada Napoleon više nije bio obični general, već francuski car na vrhuncu moći. Iako su bajuneti Napoleonovih vojski Europi nanijeli mnogo zla, znatno su promijenili stare feudalne odnose. Ideju građanske ravnopravnosti pobjednička je Sveta alijansa morala suzbijati još nekoliko desetljeća. Napoleonovi posmrtni ostaci tek su 1840. preneseni u Pariz. Sve do danas mnogi Francuzi smatraju da su Britanci otrovali njihova znamenita cara. Ipak se općenito smatra da je Napoleon umro od raka želuca.
