Pomorsko ratovanje, drevna vještina koja je polako evoluiralastoljećima, pa i tisućljećima, izmijenila se u razdoblju između dva svjetska rata doslovno iz korijena. Karakter bitaka na moru doživio je nepovratnu i naglu promjenu: gotovo preko noći izronila su na površinu nova pravila, nove prigode ili pak opasnosti za onu stranu koja ne bi dovoljno brzo i ozbiljno prepoznala da je doba starih pravila nepovratno prošlo. Zanimljiva analiza na tu temu može se pronaći u knjizi »Big Fleet Action« britanskog povjesničara Erica Grovea. Ova promjena daleko je manje bila vezana uz poboljšanja u razvoju brodova ili torpeda (iako su i ti »tipično pomorski « sustavi doživjeli veliki napredak), a daleko više uz zrakoplove koji su se od nespretnih letjelica prometnuli u možda odlučujući čimbenik budućih pobjeda ili poraza. Taj presudni trenutak dogodio se potkraj 1930-tih, kada su s povećanjem snage motora zrakoplovi odjednom postali sredstva sposobna obavljati mnogo širi spektar zadaća. Neke su države taj naglo porasli potencijal ranije prepoznale – primjerice Sjedinjene Američke Države i Japan – dok su ga druge zbog opreza ili kratkovidnosti, ili prevelike vezanosti uz tradiciju, gotovo u potpunosti ignorirale.

Dobar primjer ovih potonjih je Velika Britanija, beznadno zaljubljena u svoju mornaricu, koja se protivno logici nastavila opirati promjeni doktrine nerazumno čuvajući duh prošlih vremena. Stari admirali i dalje su živjeli u razdoblju kad su veliki bojni brodovi gospodarili oceanima, ignorirajući »neugledne« zrakoplove. Čak i kada je dobio izvješća kako druge države snažno razvijaju svoje mornaričko zrakoplovstvo, vrh Kraljevske ratne mornarice odlučio je zrakoplove »rezervirati« za zadaće nad kopnom, a na morima su im povjerene samo »drugorazredne« zadaće, poput otkrivanja ciljeva ili navođenja brodskoga topništva na ciljeve iza horizonta. Amerikanci i Japanci nisu se međutim dali zarobiti nostalgijom. Japanci su, doduše, bili ograničeni uvjetima Washingtonskog sporazuma o ograničenju pomorskog naoružanja iz 1922, koji je Americi zajamčio trajnu brojčanu nadmoć nad japanskom flotom. Stoga su njihovi napori bili usmjereni prema razvoju oružja koje će pri prvome susretu nanijeti što veću štetu neprijateljskom brodovlju, kao što su nova torpeda velikoga dometa. Ograničenja u kvantiteti odlučili su pak nadoknaditi kvalitetom, pa su pokrenuli veliki program modernizacije starih »dreadnoughta«. Da se zaobiđu nametnuta ograničenja, maksimalno je iskorišten i razvoj zrakoplova, te je ubrzano razvijano mornaričko zrakoplovstvo sposobno za polijetanje s nosača i naoružano bombama ili posebno prilagođenim 450-milimetarskim  torpedima. Nakon isteka Washingtonskog sporazuma spomenuta su ograničenja nestala te su nastala dva supermoćna bojna broda, »Yamato« i »Musashi«, koji su u svojim čudovišnim dimenzijama mjerili 70 000 tona istisnine i nosili po devet 460-milimetarskih topova. No bojni su brodovi već gubili bitku s mornaričkim zrakoplovstvom, što se konačno dokazalo kada su obrušavajući i torpedni bombarderi potopili i »Musashi« i »Yamato« (24. listopada 1944, odnosno 7. travnja 1945) usprkos desecima tisuća tona čelika kojima su bili oklopljeni.

Amerikancima je razvoj novog oružja bio olakšan blažim ograničenjima Washingtonskog sporazuma. Dva bojna krstaša, »Lexington« i »Saratoga«, pretvorena su u nosače zrakoplova, čime je Amerika dobila mobilnost i ofenzivne sposobnosti na središnjem Pacifiku, čak i nakon što su Japanci redom osvojili raštrkane otočiće i uredili na njima uzletišta za svoje zrakoplovstvo. Nosači će uskoro postati središnje jedinice u namjenski organiziranim skupinama, koje će nakon izbijanja rata krenuti u postupno potiskivanje Japanske carske mornarice i stezanje sve užeg kruga oko Domovinskih otoka. Što se tiče mornaričkog zrakoplovstva, tu je naglasak stavljen na razvoj obrušavajućih bombardera i lovaca, dok su torpedni zrakoplovi spočetka gurnuti ustranu zbog njihovih slabih letačkih karakteristika (koje su bile neizbježna posljedica leta s teškim torpedom ispod trupa). S obzirom na inferiornost bombi u odnosu na torpeda Amerikanci gotovo i nisu imali mogućnost potapanja teških bojnih brodova, ali su zato uspijevali oštetiti ili potopiti manje brodove okupljene oko ovih divova: kako bojni brodovi nisu mogli djelovati bez pratećih razarača i krstarica, time su onda barem posredno i oni bivali izbačeni iz borbe. Tek je u posljednje dvije godine rata snažnije korišten »Grummanov« odnosno »GM«-ov »Avenger«, torpedni bombarder sposoban potopiti japanske bojne brodove. Japanski superbojni brodovi pokazali su se kao tvrd orah, ali ni oni nisu mogli opstati suočeni s nezaustavljivim rojem američkih bombardera: samo za ilustraciju, prije nego je potopljen, »Yamato« je primio najmanje dvanaest izravnih pogodaka torpedima i šest bombi, no konačno je i taj »nepotopivi « ponos Japanske carske mornarice ipak kapitulirao i sa sobom u smrt odvukao skoro 2 500 članova posade. Kako bi se na neki način nosili s ovom rastućom opasnošću, vojni su inženjeri razvili cijelu paletu streljiva koje je ispaljivano iz topova malog, srednjeg i velikog kalibra. Tako su čak i 127-milimetarski topovi pretvarani u oružje dvostruke namjene, i to zahvaljujući razvoju tempirnih ili blizinskih upaljača koji su reagirali na određenoj visini ili u blizini neprijateljskih zrakoplova. Razvijeni su tahimetrijski sustavi za upravljanje paljbom, a Amerikanci su u njega uklopili i očitanja s radara, što Japancima nije pošlo za rukom sve do pred sam kraj rata. Razvoj radara, u kojem će Japanci neprestano zaostajati za savezničkom stranom, pokazat će se kao najvredniji element u ranom otkrivanju neprijateljskog napada i usmjeravanju vlastitoga zrakoplovstva. Vrijednost ove tehnologije savršeno će se vidjeti i tijekom Bitke za Filipinsko more, kada su američki »Hellcati « uzbunjivani dovoljno rano kako bi dočekali japanski napad spremni i daleko ispred svojih nosača.

Čovjek kupio stan za 98.000 eura i sad ga prodaje za 275.000. Zagrepčanka: ‘Rekla sam da se treba sramiti’