...Bracanović dolazak Pavelićeve grupe u Leingreith datira u 18. svibnja. Navodi kako su 20. svibnja general Moškov i bojnik Šarić došli "po upute" te da je Pavelić "po Moškovu poslao poruku dr Mačeku, da poradi za hrvatsku stvar". Pavelić se 1. lipnja "prijavio američkim vlastima".

Prema Višnji Pavelić: "Dok je još bio u početku Poglavnik u Langreithu preko uzpostavljene veze, došao je Moškov iz englezke zone sa svojim 'povjerljivim' čovjekom, častnikom, Šarićem. Tom susretu blizu jezera Hintersee kod Lan­greitha, bila je jedino prisutna naša sestra". Višnja Pavelić pri­javu svih novopridošlih „ame­ričkim vojnim oblastima" datira na „drugi dan njihovog dolazka". Ako pretpostavimo da je to točno onda bi, prema datumu dolaska grupe koji navodi D. Bracanović, to bio 19. svibnja. Slavko Kvater­nik u poslijeratnoj je istrazi izja­vio kako mu je Crisomali rekao da je „on sve ukućane uključivo dr. Pavelića, prijavio pismeno sa svim podacima američkim vla­stima". Dakle, Pavelić je prvi puta prijavljen pod pravim imenom, međutim ne zadugo.

Višnja Pavelić navodi kako nakon što su 6. lipnja „preko krugovala" čuli vijest o izručenju dijela vlade NDH „nije nam preostalo drugo nego razmišljati kako i kuda uda­ljiti Poglavnika i naći mu drugo boravište. Na sreću, prijatelj do­maćih Austrijanaca, Springet, (...) razumio je stvar i ponudio pro­naći po okolišnim brdima drugo boravište za Poglavnika". Prema D. Bracanović, Pavelić je 7. lip­nja „rano ujutro otišao" iz Lan­greitha.

Naime, Pavelić se nije povlačio zajedno s vladom NDH koja se povlačila preko Krapine, Rogaške Slatine, Maribora i Klagenfurta do Turracher Hohe, gdje je prema dogovoru s Nijemcima bio osigu­ran smještaj u tri hotela za pred­sjednika vlade Mandića, člano­ve vlade s „njihovim obiteljima, višim činovnicima i pomoćnim osobljem". Dana 14. svibnja čla­novi vlade koji su bili na Turra­cher Hohe prijavili su se u zapo­vjedništvo engleske vojske koja ih je nekoliko dana kasnije zatočila i predala jugoslavenskim partiza­nima. Većina je početkom lipnja osuđena na smrt. I Krizman po­tvrđuje da se Pavelić nakon što „su Englezi izručili jugoslaven­skim vlastima dio ustaške vlade" smatrao „neposredno ugrože­nim" te je „sredinom lipnja 1945. iz Leingreitha - nestao. S razvije­nim smislom za konspiraciju Pa­veliću se izgubio svaki trag". Kriz­man piše o Pavelićevu bijegu iz Langreitha sukladno tadašnjem obrascu komunističke historio­grafije pa navodi Pavelićevu pove­zanost „s nekolicinom svećenika i redovnika", skrivanje „po pojedi­nim austrijskim samostanima", a osim toga Pavelić je „po potrebi navlačio i redovničke halje da dje­luje uvjerljivo kao pobožni redov­nik". Za navedene tvrdnje Kriz­man ne navodi nikakav izvor.

Pavelić je na put prema drugom skrovištu išao automobilom „s prijateljem Austrijancem (Mlada Pavelićeva kći Mirjana izjavila je: „Naišli smo na jednog Austrijan­ca koji je tatu spasio. Za novce", op. A.D.) i našom vjernom Ange­linom" (kućna pomoćnica još iz vremena „prve" emigracije u Ita­liji, op. A.D.). Na putu ih je zau­stavila „američka MP patrola" (military police - vojna policija, op. A.D.), te privela radi ispitiva­nja. Nakon što su im pregledali dokumente, koji su bili krivotvo­reni, zaplijenili su im „samovoz" i pustili ih. Trojac je nastavio pu­tovanje kroz šumu do Tiefbruna­ua „do kuće jednog seljaka gdje se otac i smjestio". Vezano za kri­votvorene dokumente Višnja Pa­velić navodi: „Obćina St. Gilgen dobila je kamion našeg poslan­stva iz Beča i konzulata u Grazu, a imali su i sve potrebno za prav­ljenje dokumenata što smo i mi izkoristili za razna imena u izbje­glištvu". Međutim, nije se moglo raditi o „poslanstvu" u Beču, jer (vele)poslanstvo mora biti tamo gdje je sjedište državnog pogla­vara, odnosno vlade. Izvanredne prilike (kao što je proljeće 1945. u Berlinu) mogu dovesti do fak­tičkog izmještanja, ali formalno je hrvatsko poslanstvo u Trećem Reichu bilo i ostalo u Berlinu. U memorandumu "Djelatnost usta­ša u pokrajini Salzburg" (Ustasha Activity in Land Salzburg) koji su početkom listopada 1945. sasta­vili američki kontraobavještajci navodi se kako krivotvorene do­kumente i dozvole za putovanje izdaje Hrvatski crveni križ.

U nastavku svog svjedočenja Viš­nja Pavelić svjedoči kako su za vrijeme boravka u Austriji i Pave­lić i njegova supruga bili odjeve­ni kao tipični Austrijanci. Obitelj je redovito održavala vezu s Pa­velićem u njegovu novom bora­vištu, Višnja i njena sestra pješa­čile su „po okolišnim brdima za tamo i natrag oko 6 - 7 sati". U Tiefbrunnau Pavelić je ostao „sve do mjeseca rujna". Za to njegovo boravište „znala je samo obitelj i pok. prof. Dolores Bracanović". Nekoliko dana nakon što je Pa­velić napustio Langreith, „došlo je iz Salzburga vojno izaslanstvo, medju kojima je bio i jedan Srbin u američkoj vojničkoj odori, te su preslušavanjem obitelji i ostalih prisutnih, pravili pritisak da im odkrijemo mjesto Poglavnikova boravišta". S obzirom da se vla­snik kuće u kojoj je do tada sta­novala Pavelićeva obitelj vratio i zahtijevao da sve izbjeglice na­puste kuću, satnik Messing odre­dio je premještaj obitelji „u mje­sto St. Gilgen na Wolfgangseeu i to u jedan penzion imenom Vila Helene - vlastnice gospodje Ell­mauer koji se nalazio dvie kuće udaljen od samog sjedišta ame­ričke vojne policije CIC-a, a sve to očito radi toga da nas mogu bolje kontrolirati". Nakon premješta­ja u St. Gilgen obitelj je „dobila" i novog satnika CIC-a - Johnsona. U prvom razgovoru „upitao je, da li imamo jednu fotografiju otca", a nakon što je „dobro pogledao rekao je: Pa tog čovjeka bi ja mo­gao brzo i lako prepoznati!". Me­dutim, Pavelić će prema vlastitoj tvrdnji prilikom promjene skro­višta proći pokraj zgrade CIC-a, očito neopažen i neprepoznat. Slavko Kvaternik u svom svjedo­čenju navodi da je čuo da je Pave­lićeva obitelj smještena u „hote­lu na jezeru u mjestu St. Gilgen i da je tamo po amerikanskim vla­stima u mjestu internirana, ali da se smije slobodno kretati". Višnja Pavelić navodi da su, osim njene obitelji, u St. Gilgenu bili smješte­ni „u jednoj prizemnoj sobi (...) gospodja Turina sa kćerkom, dok je ministar dr. Turina ležao bole­stan u bolnici".

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura