Mostarska operacija 1945.

Citiram: "Okosnicu obrane Mostara činile su hrvatska 369. ‘Vražja’ i 9. ustaškodomobranska divizija". 369. Infanterie-Division nije bila nikakva hrvatska divizija već je to bila njemačka divizija s njemačkim generalom i njemačkim oficirima. Uz nju često ide pridjev "Kroatische" ili "kroa." kako bi se naznačilo da je većina boraca te postrojbe regrutirana na području tadašnje Nezavisne Države Hrvatske. Dakle, radi se o ogromnom nesporazumu gdje autor teksta ne razlikuje njemačke postrojbe (Wermacht) od postrojbi Hrvatskih oružanih snaga (HOS-a) koje su činile domobranske postrojbe i postrojbe ustaške vojnice. Pa kad tekst tako krene teško ga je čitati s povjerenjem, jer autor više opisuje "pjesnički" neke događaje i odnose, a manje vojno stanje na terenu i ne pita se kako to da su krajevi nastanjeni hrvatskim stanovništvom tako prepušteni svojoj sudbini. Za početak dio tih krajeva je Ante Pavelić prepustio Italiji, naredio izbacivanje hrvatskih postrojbi, potaknuo stacioniranje talijanskih postrojbi i odobrio započetu talijanizaciju. Isto tako Ante Pavelić je odobrio suradnju postrojbi i vlasti NDH s hercegovačkim, ličkim i dalmatinskim četnicima, da o crnogorskim i drugim četničkim formacijama niti ne govorim, četnici su se zajedno s postrojbama HOS-a, rame uz rame, drug uz druga, predali na Bleiburgu i zahvaljujući dogovoru svi prešli na zapad (njih skoro 12.000) doku su vojnici HOS-a zarobljeni, a kako suz Pavelić i Luburić bili protiv bilo kakvog sporazuma s ratnim pobjednicvima Britancima i Ameriksancima, strpani su u logore u Koruškoj i vlakovima odvezeni na strijeljanja po Sloveniji zajedno sa slovenskim belogardejcima. Dakle uspjeh partizanskih postrojbi nije bio u oružju ili organizaciji već u tome da su partizani vodili politiku oslobađanja okupirane zemlje od Talijana i Nijemaca, dok su vlasti NDH radile upravo suprotno, nudile su najsnažnije hrvatske momke kao topovsko meso za njemačke i talijanske postrojbe širom Europe, od kojih je dijelom popunjena i ova spomenuta njemačka 369. pješačka divizija. Nikakva propaganda nije mogla uvjeriti stanovništvo da su četnici i Talijani prijatelji a Amerikanci i Englezi neprijatelji, kad su se vidjeli rezultati njemačkih, četničkih i talijanskih zločina. Zato je oslabio moral, nije više bilo dragovoljaca niti za obranu rodnih sela a svi koji su mogli nastojali su se skloniti od partizanske osvete. Da, događaji u Širokom Brijegu i ubojstva staraca svećenika sramota su partizanskog pokreta. Ali samo jedna od mnogih nesretnih okolnosti koje se dešavaju u ratu. Kasnije se pokazalo da je to samo u uvod u organizirane likvidacije na partijskoj i staljinističkoj osnovi, gdje su prve masovne likvidacije partizani uradili u Srbiji, uglavnom viđenijih ljudi i uglavnom zbog pljačke kako bi iz rata izašli i s materijalnim sredstvima koja su priželjkivali ostvariti makar i nasiljem, otimanjem i pljačkom. Uostalom i otac hrvatske države general Tuđman uselio se usred Beograda u tako otetu stančugu od 4-5 soba i 150 kvadrata u samome centru Beograda, zajedno s otetim namještajem, sve to nije platio već je "dobio", što pokazuje kako je u tom pokretu bilo mnogo sličnih i pohlepnih ljudi. Talijanske procjene su bile da je preko 80.000 ljudi, katolika i pravoslavaca s područja Hercegovine i južne Dalmacije južno od Splita aktivno sudjelovalo u talijanskim vojnim postrojbama 1941.-1943. godine. Na temelju toga talijanski zavod za mirovinsko osiguranje šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća je obradio oko 40.000 zahtjeva za vojnim talijanskim mirovinama. Zanimljivo je da je dio tražitelja talijanskih mirovina već imao i "partizanski" staž i to za godine provedene u talijanskim postrojbama različitog tipa od vojnih, policijskih pa sve do postrojba takozvane antikomunističke milicije. Upravo u tome treba tražiti i uzroke brzog poraza izvrsno naoružanih i odlično vođenih postrojbi sila osovine zbog masovnog dezertiranja dijela boraca.

Početkom rujna 1944. stanje u Dubrovniku i širem području krajnje je zamršeno. Grad drže Nijemci sa 369. pješačkim pukom iz 369. legionarske divizije. Tu su i postrojbe vojske NDH. Za razliku od svih hrvatskih gradova (osim Knina), tu je i četnička vojska Draže Mihailovića, koja tu legalno boravi kao u svom garnizonu i surađuje prvo s Talijanima, a potom i s Nijemcima i vojskom i vlašću NDH.U gradu je znalo biti čak do 1000 naoružanih četnika, tu dolaze, borave i sastanke održavaju brojni četnički vojvode i drugi časnici. Oko Dubrovnika je prvo Dubrovačka četnička četa, a onda i Dubrovački četnički korpus. Za kapitulacije Italije u rujnu 1943., izbjeglička vlada u Londonu imala je nakanu Dubrovnik predati četnicima Draže Mihailovića, ali Nijemci su ih preduhitrili i nakon Talijana okupirali grad i okolicu. Sve to dobro zna Zagreb, vlada i vojni stožer NDH, ali nitko se tome ne protivi niti tjera četnike iz hrvatskog Dubrovnika. Zašto? Evo nekih brzojava koje su UNS-i u Zagreb slali špijuni agenti iz Dubrovnika. Agent šifre Bić 1101 31. prosinca 1942. javlja: Četnici po Dubrovniku slobodno šeću, nalaze se u hotelu "Pošta" gdje je i njihovo zapovjedništvo. Nalaze se i u Gružu kod Iličkovića. Na Srđu su postavili četničku zastavu koju su Talijani skinuli. Četnici po gradu pjevaju: "Od Topole do jadranske plaže, sve su straže đenerala Draže..." Drugi ustaški agent, šifra Bić-1290, 27. listopada 1943. javlja Zagrebu: Dne 19. listopada 1943. poginuo je u borbi s partizanima četnik Đorđe Milojević iz Dubrovnika. Na sprovodu učestvovali svi Srbi iz Dubrovnika... U siječnju 1944. isti agent javlja: Sinoć, 8. siječnja 1944. četnici su nastavili pjevanje izazovnih i pogrdnih pjesama po gradu... Nešto iza toga isti javlja Zagrebu: Dubrovnik je prepušten na milost i nemilost četnika, koji uglavnom diktiraju Dubrovnikom... Narod želi da dođe bilo koja vojska pa bilo to i partizanska samo da se oslobodi od četničkog terora u Dubrovniku..

Š.Brijeg i franjevci Svjedoci i počinitelji navodnog zločina imaju danas preko 95 god i ne mogu se braniti. Većinom su već mrtvi. Citiram znanstveni rad novijeg datuma 2012.g. B.Matković CITAT: Prema jugoslavenskoj literaturi u dobro utvrđenome samostanu, gimnaziji i konviktuviktu Široki Brijeg, branili su se pripadnici 370. puka i dijelovi jedne ustaške bojne, odnosno vjerojatno oko 250 vojnika.[10] Sibe Kvesić navodi da su ustaše i franjevci pretvorili samostansku zgradu u Širokome Brijegu u snaznu utvrdu u čijem su dvorištu bili iskopani rovovi i postavljena minska polja, a samostanski prozori pretvori u puškarnice.[11] Nikola Anić ističe da je otpor bio vrlo jak, posebno na visoravni kod samostana, oko kojega su se nalazile postavljene mine i visoka zičana ograda te da je sam samostan rabljen u vojne svrhe, a nedaleko njega nalazilo se i topništvo.[12] Rako i Druzijanić spominju i protutenkovski čvor organiziran prema Kočerinu. KRAJ CITATA Dakle franjevci očito nisu bili neutralni i slijedili su sudbinu poražene fašističke vojske. Da su bili u prvom redu samo crkveni ljudi , oni bi dali vojsci samostan (drugo i nemogu- oduprijeti se zauzimanju i rekviriranju ), ali bi se iz njega evakuirali, i tako bi možda sačuvali svoje živote. Ovime ne branim zločin , jer ako je neko ubijen poslije zarobljavanja, a još bez suđenja onda je to strašni ratni zločin bez imalo dvojbe . Dvojba je dali su stradali u borbi ili poslije nje, a o tome kao i o svemu postoje dvije suprotne nepomirljive verzije. Ni ovaj članak to nije učinio.

"nevidjen zlocin". U Ahmicima Hrvati poklali i zivo spalili 109 civila, od kojih su 32 bile zene, a 11-toro djeca, najmladje 3-mjescena beba. Za taj zlocin, skoro 10-puta veci no taj u Sirokom brijegu, biskup Kosic proglasio glavno-odgorvornog zlocinca, Daria Kordica, "moralnom velicinom"

na veliki ukrs 1945 svaki vojnk je dobio po dvoje obojeni jaja. Luburic je odrzao govor. Mi cemo se povuci odavde da odbranimo druge krajeve i opet cemo se vratiti ovde jer nedamo ni stope nase domovine . Partizani su usli u mnoge prazne gradove bez borbe. Sarajevo je bilo napustano 3 dana da partizani nisu usli Luburic je treci dan prosetao kroz prazno sarajevo. Sa ivan planine je otkuljeno 4 vagona caurica poslije rata

Vjekoslav Luburic je bio komadant juznog fronta na Ivan planini linije su utvrdene. Tu su partizani danima napadali kada su pretrpili velike gubitke onda su odustali. Rodoljub Colakovic je piso da je bilo greska tu giniti bez potrebe