FELJTON (2) MANOLIĆ I HOS

Vukovarska bolnica i kršenje Ženevske konvencije

VP
Foto: Damir Radnić, Viktorin Jurić i Darko Derganc
1/3
25.11.2014.
u 17:18

S obzirom na način kojime se JNA razračunao s ranjenicima, kako domaćim ljudima, tako upravo s HOS-ovcima, postoji prilična skepsa prema načinu kojim su bili „prepoznati“. Naime, oni su, a konkretno i Samoborac, neposredno prije poraza tražili da se uništi kompletna dokumentacija, liječnički kartoni na kojima je pisala pripadnost postrojbi, dok su neki važni ljudi iz bolnice smatrali da će JNA poštovati Ženevsku konvenciju i da im je već obećan pošten tretman prema ranjenim vojnicima. To se, nažalost, nije dogodilo.

Prije samog polaska u proboj valjalo se oprostiti i s teško ranjenim suborcima u bolnici, iako je njima već bilo jasno da je poraz neminovan, a sudbina potpuno neizvjesna. Pogledi su govorili sve, a na neki način su ranjeni i ohrabrili prijatelje da učine što moraju. Senzen je u svom stilu dao do znanja da se ne boji dolaska napadača i „da ih čeka sa svojom pumpericom“. Ićo Krajinović se smireno i s razumijevanjem rastajao s Markušem: „Senzen je takav bio od početka do kraja, beskompromisan. Svi su znali, pa i oni koji su ga prvi put vidjeli, da je veliki fajter i da ne žali ništa… Na Ići se isto nije moglo vidjeti straha, više pomirljivost, ali i nada jer je on bio duboko religiozna osoba. Uostalom, tko bi očekivao da će ovi na kraju 20. stoljeća u tolikoj mjeri prekršiti Ženevsku konvenciju, da će ne samo haračiti bolnicom, nego i likvidirati najteže ranjenike“. Viktorin Jurić – Paša pričao je s Nicolierom, Francuz je također prihvatio neminovnu sudbinu, raspravljali su o mogućnostima proboja. Što su sve konkretno pričali, HOS-ovci nerado prepričavaju jer su upravo posjeti bolnici bili najmučnije iskustvo, kao i osjećaj koji i danas proživljavaju kada se sjete sudbina ranjenika. Markuš: „Strašno je bilo doći k njima. Ne znaš kako da im kažeš, a moraš im reći da je gotovo… Ma oni bi bez daljnjeg išli u proboj da su mogli, samo da im nisu te noge ranjene. Ostale rane bi ‘zanemarili’, ali primjerice Krajinović je bio ranjen u koljeno i kad se rana ohladila, nije mogao ni saviti nogu. Isto tako i Senzen… Ispada da bi bolje bilo da je, recimo kao ja, ranjen u glavu nego u nogu“.

S obzirom na način kojime se JNA razračunao s ranjenicima, kako domaćim ljudima, tako upravo s HOS-ovcima, postoji prilična skepsa prema načinu kojim su bili „prepoznati“. Naime, oni su, a konkretno i Samoborac, neposredno prije poraza tražili da se uništi kompletna dokumentacija, liječnički kartoni na kojima je pisala pripadnost postrojbi, dok su neki važni ljudi iz bolnice smatrali da će JNA poštovati Ženevsku konvenciju i da im je već obećan pošten tretman prema ranjenim vojnicima. To se, nažalost, nije dogodilo. Naprotiv, ranjenici su sustavno likvidirani, ovisno već o porijeklu i pripadnosti postrojbi. Ipak tri HOS-ovca pukim su čudom uspjeli preživjeti odstrijel JNA. Kao i sve što se događalo na Sajmištu, njihova je priča bizarna već samim time što je, iako tragična, prožeta komičnim elementima, a granicu života i smrti katkad su činili možda pokoja sekunda, pogled ili riječ. Stjepan Antolić i Davor Purulić teško su ranjeni 9. studenoga; Puruliću su geleri tenkovske granate prorešetali trbuh, a Antoliću je ranjeni dio noge doslovno visio, što ga je i najviše plašilo kada je shvatio da je kraj: „Znao sam već tri dana da je gotovo Razbacali su nas, nismo komunicirali, osim kad dečki nisu došli u posjet. Pogled mog kuma Špiljaraje sve je govorio, taj je znao lagati, ali ovo nije mogao… Užasavao sam se noge, gledao ju i mislim: ‘Pa kaj ako neko dođe i počne me mučiti tak da okreće tu nogu?’. I bome je takva ekipa dolazila; neki četnik, ali baš klošar, vidiš mu po licu, došao s neke dvije, ajmo reći, žene sumnjiva morala.

Foto: Damir Radnić, Viktorin Jurić i Darko Derganc

FOTO: Listopad, u rijetkim trenucima odmora. Nikica Burić – Samoborac pokušava drijemati sa zapaljenom cigaretom (ne odvajajući se od puške). Nasmijani Josip Abel, višestruko ranjen, nakon posljednjega teškog ranjavanja rasprskavajućim metkom u kuk 11. studenoga, izišao konvojem. Njegova je priča identična lutriji sudbine Antolića i Purulića: pukim čudom izbjegli su Ovčaru

Ova stavila automat na jastuk, počela prijetiti, ja si mislim: ‘Pa kaj će me nakon 50 dana takvog fajta cmeknuti neka flundra?’. Srećom, naišla je vojna policija pa su odbauljali“. Antolića su spasile medicinske sestre: „Njih dvije su me odnijele na nosilima na rate, dva puta su me stavljale na pod, da me odnesu i Baumgartnerica baš plače, veli: Evo, sad su mi sina odveli. On je bio na ulazu u bolnicu, evo bar ću tebe spasiti“. Purulić je na drugom kraju bolnice vidio da ljudi oko njega nestaju, da je već i sama vojna policija počela s popisima i prokazivačima odvoditi ljude, te je odlučio sam sebi „pomoći“ i nagonski se dovukao do dvorišta, no Veselin Šljivančanin je zabranio da uđe u vozilo. „Šljivančanin nije dao, ja sam se vratio i na ulazu u bolnicu sam gledao kad će on otići. Kad su oficiri već otišli, jedan od četnika pita: ‘Ko još ide? Još ima jedno sjedeće mjesto?’. I ja sam rekao: ‘Evo ja idem, ja sam sjedeći’, mada sam po ranama trebao biti ‘ležeći’, ali tko te pita kad spašavaš glavu. I ja sam posljednji ušao, četnik lupi po vratima i kaže: ‘Ovo je zadnji, ovi ostali idu sutra!’. I nažalost ti ostali nisu dočekali svoje sutra“. Tada kreće vožnja na granici smrti cijelim Vukovarom, iako ranjenici ni danas nisu sigurni je li ih samo puka nesposobnost vozača prvog kombija spasila da ne završe na Ovčari. „Taj valjda nije znao kud treba voziti i mi smo cijeli dan kružili od izlaza do izlaza. Borovo Selo, bolnica, Lužac, opet bolnica, Sajmište, bolnica, prema Bogdanovcima i na kraju drito za Negoslavce i za vraga stanemo na onom T raskrižju. Vika, galama, pjesma, stali baš pored lokalne krčme. Kad tamo opet neka lokalna ‘dama’ skužila tko je u vozilima i počne urlikati da nas treba poklati, da su stvarno, ovi navale na kombi, već su prvoga napola izvukli van, kad naleti kampanjola vojne policije i nekako smiri stvar“. Opet se vraćaju prema bolnici, no vjerojatno su ih nakon toliko vožnje uočili i francuski promatrači koji osiguravaju da se mini-konvoj prebaci u Srbiju, potom BiH. Opasnostima i zaustavljanjima nije bio kraj: „Zadnji pokušaj klanja je bio u Bijeljini. Otvara rulja vrata, hoće nas izvući van, ali su tamo srećom bile kamere BBC-a“.

Foto: Damir Radnić, Viktorin Jurić i Darko Derganc

FOTO: Neposredno nakon pogibije Mladena Amstronga – Grofa. Suborci čekaju automobil da prevezu tijelo omiljena HOS-ovca. Prvi slijeva Igor Široki, zdesna Željko Herceg – Džero, ubijen na Ovčari. Grofova pogibija ukazuje na sudbonosnu nepredvidivost Vukovara. Jedini je od svih HOS-ovaca nosio kacigu, a geler ga je usmrtio pronašavši put upravo ispod kacige do mozga

U proboju iz Bogdanovaca pogibaju i najmlađi pripadnici HOS-a

Teško je opisati vrijednosti pojedinaca, svi su imali prednosti i mane, ali i neku posebnost. Dubravko Rusek, priključio se u posljednji tren, prebrzo poginuo, i o njemu nema informacija. Stariji i oženjeni su s vremenom počeli sve više razmišljati o djeci i obitelji: „Ohran je bio jako dobar, prije ranjavanja mi je govorio o djeci, kako ih voli, kako mu je teško što ih ne vidi. Kao da je predosjećao!“, prisjeća se Markuš Ohrana Merića, kao i Mladena Amstronga: „Grof je puno pričao o djeci, posebno o kćerki. Bio je strašno ponosan na djecu. Tada nisam razmišljao koliku žrtvu prinose ti ljudi koji su bez obzira na obitelj došli ginuti u Vukovar“. Obitelj su kao oženjeni ostavili i Vid Ivanić, Dragan Granić, Jadranko Anić – Antić, Duško Smek, Tomislav Lesić, Pavao Spudić, Željko Herceg, Rudolf Vuković. HOS-ovci se sjećaju vrckavosti Jadranka Anića – Antića, koji je prije rata bio milicajac i ZET-ovac, a posebno se sjećaju situacije kada je biciklom preletio prostor pod vatrom koji zbog korpulentnosti nije mogao brzo pretrčati. Mirni Ivan Krajinović bio je ratnik koji je više puta spasio suborce pod vatrom. Zdravko Bezuk položio je život ne bi li upozorio suborce da ulaze u pogibelj. Naoko opasni Željko Herceg i pedantni Tihomir Tomašić bili su nerazdvojni, zajedno su i smaknuti na Ovčari. Tomislav Lesić – Dok, možda i najzanimljiviji HOS-ovac, farmaceut s vrlo zanimljivim idejama o osnivanju vlastite ratne bolnice. Duško Smek – Bosanac, šaljivdžija, također osebujna ličnost, uspio je izazvati sudar automobila u ratnom Vukovaru. Dragan Peša, spretan u dočecima tenkova, jedini je HOS-ovac poginuo u proboju iz Vukovara. U Bogdanovcima su isto poginuli posebni ljudi, kao prvi, zagrebački „štemer“, Anđelko Sakač. U izvlačenju Dedakovića pogiba možda i najspremniji HOS-ovac, prvi zapovjednik u Bogdanovcima Zdravko Špalj – Papundek, potom Nikola Bogojević, kojega Ćurković opisuje: „čovjek spomenik, došao usred borbe i tjerao da idemo puškama na tenkove“. Nažalost, osim legendarnog uništavača tenkova, Žarka Manjkasa – Crvenkape, u proboju iz Bogdanovaca pogibaju i najmlađi pripadnici HOS-a. Zoran Antunović imao je 18 (22. 7. 1973.), Ante Šarić 17 godina, priključio se zatajivši pravu starosnu dob (23. 9. 1974.) i već to, osim što su bili dobri i pouzdani borci, dovoljno govori o njima.

Ključne riječi

Komentara 11

Avatar Admin nabijem te
Admin nabijem te
22:34 25.11.2014.

hvala im za sve, laka im hrvatska zemlja

Avatar TvojUjko
TvojUjko
20:48 25.11.2014.

U Vukovaru je toliko prekršeno konvencija, da je najžalosniji dokaz da nitko nije mogao vidjeti i snimiti kako srbočetnici izvlače one teško ranjene ljude iz bolnice i ubijaju ih tko zna na kakav način i bacaju na Ovčaru...

TO
TomicaZG
07:39 26.11.2014.

Svim pripadnicima HOS-a koji su branili Hrvatsku 90-tih moj naklon i poštovanje! Ti dečki skupa sa ZNG-om i MUP-om branili su i ginuli rame uz rame za našu domovinu Hrvatsku. Nemogu vjerovat da danas nakon 23 godine postoje ljudi kojiji omalovažavaju, prigovaraju i pljuju po HEROJIMA.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije