Adolf Eichmann – nacistički logističar smrti

Adolf Eichmann još se 1950. sklonio u Buenos Aires, gdje je živio pod lažnim imenom Riccardo Klement. Agenti izraelskog Mossada, pod vodstvom Rafaela Eitana, pratili su ga u stopu. Navečer 11. svibnja 1960., svladan je dok se vraćao s posla u blizini svoje kuće u ulici Garibaldi. Dobio je omamljujuću injekciju te je nakon sedam dana boravka na tajnom mjestu redovitom zrakoplovnom linijom preko Dakra prebačen u Tel Aviv. Odmah nakon slijetanja u Tel Aviv, Eitan je nazvao izraelskog predsjednika Davida Ben Guriona i javio mu: "Monstrum je u lisicama." Akcija Mossada zapanjila je svijet. Preživjeli iz holokausta prvi su put doživjeli povijesnu priliku da svjedoče o svojim patnjama. Nad Eichmannom je 1. lipnja 1962. izvršena smrtna kazna, jedina u povijesti države Izrael.

Izvršenju kazne u ponoć u zatvoru Ramleh u Tel Avivu prisustvovao je jedino agent Eitan. Eichmannov je leš spaljen, a pepeo razasut u Sredozemnom moru. Eichmann je rođen 1906. u njemačkom gradu Solingenu, ali se obitelj 1914. preselila u Linz, gdje je budući "logističar smrti" odrastao.

U Austriji je vodio život tipičan za socijalno promašene osobe. Nije završio školovanje, radio je razne poslove. Eichmann je 1932., već kao član nacističke stranke, otišao u Njemačku, gdje se prijavio u SS. Ondje se odmah počeo predstavljati kao "stručnjak za židovska pitanja". Kao tipičan poluinteligent s golemim nabojem malograđanskog rasizma te površnosti i neznanja, Eichmann je napravio munjevitu karijeru te je već 1934. imenovan "referentom za židovska pitanja". Počeo je učiti hebrejski i jidiš, tra­žio je veze s vodećim osobama Svjetskog cionističkog kongresa. Već 1935. otputovao je u Tel Aviv i Haifu, kako bi na licu mjesta pro­učio mogućnosti naseljavanja europskih Židova. Ali brzo je do­šao do zaključka da je to prema­lena zemlja da bi mogla primiti milijune europskih Židova. Na početku Drugog svjetskog rata bio je šef tzv. Središnjeg ureda za Židove. Pod njegovim vodstvom došlo je do obrata. Dotadašnje "dobrovoljno iseljenje Židova" bilo je sinonim za pljačku njihove imovine jer su Židovi prethodno morali potpisati da sve ostavljaju Trećem Reichu. Pod Eichmanno­vim vodstvom prešlo se na pri­silne deportacije u novostvorena geta u osvojenoj istočnoj Europi, poglavito u Poljskoj i Češkoj.

Ei­chmann je postao glavni logi­stičar željezničkih "transporta smrti". Početkom 1941. dobio je zapovijed da se javi u Lublin SS-ovcu Odilu Globočniku. Ondje mu je, u logoru Belzec, u oko­lici Lublina, predstavljen prvi prototip plinske komore koju su SS-ovci provizorno izgradi­li. Jednostavno su upotrijebili brodski motor zarobljene ruske podmornice. Prethodno su ne­koliko baraka izolirali od dotoka zraka i logoraše natjerali u njih. Onda je brodski motor počeo u barake pumpati plin. Eichma­nn je zadovoljno kimao glavom, premda je poslije na procesu u Jeruzalemu izjavio da mu se to odmah "zgadilo". Potkraj 1941. na berlinskom jezeru Wannsee nacisti su održali konferenciju na kojoj je odlučeno da se krene u "konačno rješenje" židovskog pitanja. Željeznički transporti počeli su stizati u logore smrti u Treblinku, Sobibor, Majdanek... Eichmann je organizirao tran­sporte za više od četiri milijuna Židova na kojima su njemačke državne željeznice zaradile više od milijardu eura. Najveći ubi­lački pohod u povijesti nacisti su nazvali "Operacija Reinhard" pre­ma Eichmannovu pretpostavlje­nom Reinhardu Heydrichu, kojeg su u Pragu ubili češki i britanski komandosi. Eichmann se nakon rata uspješno skrivao do 1960., a Argentine se dokopao tzv. pu­tem štakora, tajnom rutom koju su organizirali preživjeli SS-ovci i pronacistički nastrojeni biskup iz Graza Alois Hudal. Na sudskom procesu u Jeruzalemu svjetska je javnost vidjela poniznog Eichma­nna. Rijetko se ičega mogao sjeti­ti, uglavnom je drijemao, a ako bi nešto rekao, bio je to uglavnom izgovor da je samo radio prema zapovijedima nadređenih. Ipak, suđenje Eichmannu bilo je neprocjenjivo važno. Od tada se proučava povijest holokausta. Nijemcima i Austrijancima pro­ces je potvrdio da će holokaust zauvijek biti neizostavan dio njj­hove povijesti.