Nakon napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez u Drugome svjetskom ratu zapadni su saveznici obilno pomagali novostečenome ratnom savezniku. Pomoć je dolazila preko Aljaske, Irana te Atlantikom preko sjevernih sovjetskih luka Murmanska i Arhangelska.
No ubrzo su se saveznički konvoji našli na meti Nijemaca i počeli trpjeti velike gubitke. Kad je jedan od njih, kodnog naziva PQ-17, zaobišao Medvjeđi otok i žurno zaplovio prema Arhangelsku, prateća eskadra razarača i minolovaca velikom se brzinom povukla na zapad. Mornare s teretnih brodova zaprepastio je neočekivani uzmak čeličnih zaštitnika. Upravo na zadnjem dijelu puta vrebale su ih njemačke podmornice i zrakoplovi. Tijekom sljedećih tjedan dana nezaštićeni se konvoj našao pod neprekidnim napadima te je pretrpio zastrašujuće gubitke.
Od 35 brodova u konvoju čak su 24 postala žrtve njemačkih torpeda i bombi. Najveći su gubici bili 5. srpnja 1942. godine. Tada su njemačke podmornice potopile šest, a zrakoplovi još šest savezničkih trgovačkih brodova. Samo je 11 brodova stiglo na cilj. Najvećoj tragediji u povijesti arktičkih konvoja u Drugome svjetskome ratu kumovao je prvi lord britanskog admiraliteta Dudley Pound, ustrašen mogućim izlaskom njemačkih bojnih brodova iz norveških fjordova. Stoga je povukao razarače i tako teretnjake poslao u smrt.
Gorka je ironija u svemu da njemačka eskadra na kraju nije isplovila. Pound nikada nije odgovarao za svoju nesmotrenost, iako je bez zaštite ratnih brodova upropastio brodove s dragocjenim teretom od 430 tenkova i 210 zrakoplova. Zastrašeni takvom katastrofom Britanci su do rujna obustavili plovidbu opasnim arktičkim putem. Pritisnut njemačkom ofenzivom, Staljin je uzvratio pogrdama „jer se ne može ratovati bez rizika i gubitaka“. Ipak, do kraja rata Sovjetski je Savez dobio više od četiri milijuna tona raznovrsne vojne pomoći, među ostalim oko 9000 tenkova, 16.000 zrakoplova i čak pola milijuna raznih motornih vozila te 15milijuna pari čizama.