Američki ratni heroji iz Hrvatske. Prvi je medalju časti dobio Rade Grbić

Kada Amerika slavi svoje heroje tada odaje počast i nekolicini Hrvata jer u ratovima što su ih Sjedinjene Američke Države vodile u posljednjih stotinjak godina, pod zastavom zvijezda i pruga borilo se i nekoliko desetaka tisuća naših ljudi – što doseljenika, što Amerikanaca podrijetlom iz Hrvatske. Neki su od njih na bojištima širom svijeta dobili razna visoka odlikovanja, a nekolicina čak i najviše ratno odlikovanje SAD-a, „Medalju časti“, poznatu i pod nazivom „Kongresna medalja časti“. 

Američki je Kongres ustanovio to odlikovanje 1881. godine za mornaricu (Navy), a godinu dana kasnije za kopnenu vojsku (Army). I jedna i druga medalja imaju oblik petokrake zvijezde s likom Minerve u središtu, a izrađene su od bronce. To najviše američko odlikovanje prvi je od naših ljudi dobio Rade Grbitch (Grbić), pripadnik američke mornarice. U jednom popisu dobitnika „Medalje časti“ navedeno je za Grbića da je rođen 1870. godine „u Austriji“, kako su američke službe ranije uobičajeno registrirale doseljenike iz Hrvatske. Iz toga popisa saznajemo da je Radi Grbiću „Medalja časti“ dodijeljena 5. siječnja 1906. godine za hrabrost koju je pokazao 21. srpnja 1903. kada je na ratnom brodu „Bennington“ eksplodirao parni kotao. 

Teške i krvave bitke Prvoga svjetskog rata mnogima će pružiti priliku da se istaknu hrabrošću. Ali malo ih je koji su zaslužili najviše odlikovanje. Na oko 15 000 američkih vojnika tek je jedan dobio „Medalju časti“, a samo je jednomu jedinom vojniku američki Kongres dodijelio čak dva ta najviša priznanja. Malo je poznato da je taj dvostruki američki junak iz Prvoga svjetskog rata naš Dalmatinac, Vjekoslav (Lujo) Cukela. Cukela je rođen 1888. godine u Splitu. Njegov je otac Đuro iz sela Koljane kraj Vrlike, a majka Ivanica (rođeno Bubrić) iz Kaštel Lukšića. Osim najstarijega Luje imali su još i tri kćeri. Neko su vrijeme živjeli u Šibeniku, gdje je Đuro Cukela imao malu trgovinu delikatesne robe. Mladi je Cukela svoja prva vojnička iskustva stekao u austrijskoj vojsci služeći četverogodišnji vojni rok. Kada je 1911. godine svukao vojnu odoru zaputio se u Ameriku, ali ni ondje nije dugo ostao civil. Ubrzo po dolasku u “novi svijet“ stupio je u američku vojsku i to će ostati njegov poziv do kraja života. 

Početak Prvoga svjetskog rata zatekao ga je kao američkog narednika na Filipinima. Kako je dvadeset godina kasnije rekao Berislavu Angjelinoviću (Politika, 17. IV 1931.), na Filipinima ga je sustigao glas da mu je otac Đuro, zajedno s Angjelinovićevim bratom te Smodlakom, Tresićem i još nekim dalmatinskim “bundžijama“ protiv Austrije zatvoren u mariborskoj tamnici. Zato je jedva dočekao da i Amerika zarati pa da im se i on pridruži u toj borbi – makar u američkoj odori. Doznavši da će marinci prije preko oceana nego kopnena vojska, prema propisima američke armije “iskupio“ se sa 175 dolara iz pješadije i prijavio u „US Marine Corps“, odnosno u pomorsku pješadiju. 

Navodno je bio u prvim američkim satnijama koje su 1917. godine upućene na europsko ratište. O podvizima Luje Cukele, za koje je odlikovan dvjema „Medaljama časti“, jednom mornaričkom i jednom kopnene vojske, u američkoj spomen-knjizi nacionalnih heroja zapisano je sljedeće: „Cukela Louis, poručnik 5. puka 2. divizije pomorske pješadije, iz Minneapolisa, Minesota – Villers- Cottertes, Francuska, 18. srpnja 1918. Kad je njegova četa, napredujući kroz šumu, naišla na jak otpor neprijateljskog utvrđenog položaja, poručnik Cukela (tada narednik) otpuzao je sa strane pod oštrom neprijateljskom vatrom i ne obazirući se na upozorenja drugova nastavio prodirati prema njemačkim linijama. Uspio je neprijatelju zaći iza leđa i na juriš zauzeti jedno mitraljesko gnijezdo, bajunetom ubijajući i u bijeg tjerajući mitraljesku poslugu. Zatim je otetim neprijateljskim bombama razorio preostali dio toga utvrđenoga položaja. Zarobio je pri tome četiri neprijateljska vojnika i osvojio dva oštećena mitraljeza.“ Cukela se istakao i u nekim drugim bitkama na ratištu u Francuskoj. 

O njegovoj hrabrosti istkane su prave legende. Prepričavalo se kao anegdota – a Cukela je to i sam ispričao u spomenutom razgovoru s Angjelinovićem – kako je negdje kod Soasona, kada su jurišali pod kišom neprijateljskih zrna, zaboravio na trenutak engleski pa je zaprepaštenim američkim suborcima počeo naređivati nekakvom mješavinom hrvatskoga i njemačkog jezika: „Vorwärts! Moj Đuro je u tamnici... Sturm! Naprid, Amerikanci, boga vam vašega!“ O podvizima Luje Cukele rječito govori i zaista impozantan broj odlikovanja što ih je dobio u Prvom svjetskom ratu. Osim dvije „Medalje čast“ i dobio je i američku „Srebrnu zvijezdu“, „Medalju pobjede“ i „Medalje za okupaciju Njemačke“. Ali to nije sve! Cukela je 1918. primio i tri visoka francuska odlikovanja: „Orden Legije časti“, „Vojničku medalju“ i „Ratni križ s dvjema palmama i srebrnom zvijezdom“; zatim dva talijanska: „Križ za vojničke vrline“ i „Ratni križ“ pa čak i jedno jugoslavensko odlikovanje. Kada se sve to zbroji ispada da je ovaj nesvakidašnji Splićanin vjerojatno jedan od najviše odlikovanih američkih vojnika u Prvom svjetskom ratu! Daljnji životni put Luje Cukele također možemo najbolje pratiti prema odlikovanjima kojima je bio nagrađivan. Glavno zapovjedništvo mornaričke pješadiiseljenik je SAD-a u Washingtonu vrlo je točno zabilježilo sva odličja „majora Louisa Cukele, No. 0207“. Iz tih se podataka razabire da je Cukela 1919. i 1920. bio na Haitiju i dobio „Haitian Campaign Medal“. Ponovo je na Haitiju 1920. i 1921., te u Dominikanskoj Republici od 1921. do 1923. godine, što mu je donijelo „Expeditionary Medal with two Bronze Stars“. 

Između 1927. i 1929. Cukela je kao američki marinac u Kini, o čemu svjedoči još jedna njegova „Expeditionary Medal“ i „Yangtze Service Medal“. Svoju bogatu zbirku odlikovanja nastavio je popunjavati i u Drugom svjetskom ratu. Usprkos poodmaklim godinama htio je još jednom na europsko bojište, ali mu to nisu dopustili. Morao se zadovoljiti službom u mornaričkoj obalnoj straži, gdje je ipak dao svoj doprinos ratnim naporima Amerike. Za to je dobio „American Defense Service Medal“ (1930.-1941.), „American Campaign Medal“ (194.1-1946.) i „Victory Medal“ (1941.-1946.). Iako se Cukela potpuno srodio s novom sredinom i vremenom postao pravi Amerikanac, nije prekidao veze s domovinom i nikada nije zaboravio svoj dalmatinski zavičaj. Stariji se Šibenčani možda još sjećaju njegova posjeta 1925. godine. Visok i kršan, s kratko podrezanim brkovima, Cukela je danima paradirao šibenskom rivom u bijeloj mornaričkoj odori američkoga kapetana, okićen brojnim odlikovanjima.

Ponovo je došao u Jugoslaviju poslije šest godina, kao član službene delegacije naših iseljenika iz SAD-a na „Prvom iseljeničkom kongresu“. Taj je kongres održan od 26.-30. lipnja 1931. u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu. Cukela je opet bio u središtu pozornosti, obasipan pažnjom i brojnim pitanjima novinara i drugih radoznalaca. U zagrebačkim „Novostima“ od 2. srpnja 1931. zabilježen je i ovaj dijalog: „ - Kako Vam se, g Cukela, sviđa Zagreb? - Divno, God damm’, very fine!“ U istom se članku spominje kako je Cukela („američki kapetan, naš iseljenik") govorio na banketu u Maksimiru te da je bio u delegaciji koja je po dolasku u Beograd posjetila Maršala Dvora i ministra vanjskih poslova, financija, socijalne politike i narodnog zdravlja. Kruna svega bila je audijencija kod kralja Aleksandra. Zanimljiv je bio i susret Cukele s našim mornarima 1938. godine kada je školski brod ratne mornarice „Jadran“ posjetio Sjedinjene Države. Cukela je saznao za taj posjet pa je otputovao u Boston da vidi svoje zemljake. Za uspomenu se slikao sa zapovjednikom i nekolicinom časnika. Jedna od tih fotografija još se godinama čuvala na školskom brodu „Jadran“. O posljednjim godinama života Vjekoslava Cukele vrijedne podatke dao nam je svojevremeno pukovnik Metod Antunac iz Zagreba.

Njegov brat Grga Antunac, istaknuti hrvatski kipar, bio je oženjen Cukelinom nećakinjom Marijom pa je tako mogao iz neposredne blizine pratiti život toga neobičnog čovjeka. Grga je Antunac 1951. godine izradio u drvu i vrlo lijepu medalju s likom Luje Cukele. A kada je pukovnik Metod Antunac u jesen 1952. godine kao član jedne jugoslavenske vojne delegacije boravio u SAD-u osobno je upoznao staroga junaka u njegovu domu u Bethesdi u Marylandu, nedaleko Washingtonu, D. C. Uz mnogobrojne ratne trofeje, zapazio je u Cukelinoj kući na istaknutom mjestu i – stare gusle. Cukela ga je zamolio da mu pošalje i drvene žlice kakvima je jeo kao dijete u Šibeniku. 

Zanimljivo je bilo i to, – prisjećao se pukovnik Antunac, – kad me poslije službenih razgovora u Pentagonu neki američki oficir upitao imam li možda neku posebnu želju. Na njegovo veliko čuđenje, rekao sam kako je njihov ratni heroj iz Prvoga rata moj rođak pa me zanima imaju li kakve podatke o njemu. Oficir je pozvao jednoga mlađeg oficira, rekao mu nešto, i nije prošlo ni pola sata kad mi je predao dva lista papira s popisom svih odlikovanja Louisa Cukele. Američki ratni heroj i naš sunarodnjak Lujo Cukela umro je 19. ožujka 1956. u Mornaričkoj vojnoj bolnici u Bethesdi. Mnogi su američki listovi objavili vijest o njegovoj smrti, među njima i ugledni „Washington Post“. Cukela je uz visoke vojne počasti pokopan na Nacionalnom groblju Arlington u Washingtonu, gdje počiva uz istaknute ličnosti Sjedinjenih Američkih Država. Osim Cukele, još su trojica naših ljudi u Prvom svjetskom ratu dorislavu bili najviše američko odlikovanje, „Medalju časti“. O njima, međutim, imamo mnogo manje podataka. 

Narednik Jakov Meštrović, rodom iz Boke kotorske, posmrtno je odlikovan „Kongresnom medaljom časti za hrabrost“ u borbi kod Fismeta u Francuskoj, 10. kolovoza 1918. U službenom priopćenju ističe se da je spasio teško ranjenoga narednika svoje jedinice izvukavši ga pod strojničkom vatrom neprijatelja preko brisanoga prostora. Meštrović je živio u Fresnu, u Kaliforniji. Za Matu Kočaka nema drugih podataka osim imena i prezimena, dok je za Aleksandra Mandušića zapisano da je bio kaplar u 131. pješadijskom puku 33. divizije. I on je zaslužio „Kongresnu medalju“ u Francuskoj, 9. kolovoza 1918. U jednom kritičnom trenutku, kada su svi časnici njegove satnije poginuli ili bili ranjeni, preuzeo je naredbu i spasio jedinicu. Mandušić je još 1931. godine živio u Chicagu. U Drugom svjetskom ratu trojica su naših sunarodnjaka odlikovani „Medaljom časti“, od kojih jedan posmrtno.

Poručnik John J. Tominac imao je samo dvadeset i dvije godine kada je dobio najviše američko odlikovanje. To visoko priznanje zaslužio je 12. rujna 1944. prilikom napada na Saules de Vesuel u Francuskoj, uništivši sam zaredom četiri njemačka vatrena položaja. 

Tominac je rođen u Johnstownu, u Pennsylvaniji, a majka mu je Katarina Čalić. Na njegovo je odlikovanje posebno bila ponosna „Hrvatska bratska zajednica“ jer je John Tominac još od 1931. godine bio član ove najveće organizacije hrvatskih iseljenika u SAD-u i Kanadi. „Hrvatska bratska zajednica“ u Drugom je svjetskom ratu samo u američkoj vojsci imala pod oružjem više od 15 000 svojih članova, a Tominac je jedini koji je dobio najviše odlikovanje. Kada se početkom kolovoza 1945. godine vratio kući u Johnstown, priređen mu je trijumfalan doček. Nešto je ranije u West Mifflinu, također u Pennsylvaniji, jednako svečano dočekan još jedan dobitnik „Kongresne medalje časti“ hrvatskoga podrijetla. Središnja je ličnost te svečanosti bio mladi mornarički poručnik Mitchell Paige, odnosno Milan Pejić. 

Njegovi roditelji, otac Mile i majka Ružica Vukičević, rođeni su u Glini. Otac je u Ameriku došao 1904., a majka šest godina poslije. Mitchell se rodio 31. kolovoza 1918. u pensilvanijskom gradiću s izrazito francuskim imenom – Charleroi. Od početka rata Mitchell Paige nalazio se na Pacifiku. Tu će 26. listopada 1942. doživjeti žestoki napad Japanaca na položaje američkih marinaca na Solomonskom otočju. Mitchell je bio narednik strojničkoga voda, jedini od časnika koji je preostao. Svi su drugi ili poginuli ili bili teško ranjeni. Pod uraganskom vatrom Japanaca trčao je od jedne puškostrojnice do druge i otvarao vatru.

U službenom izvješću navodi se da je likvidirao 110 neprijateljskih vojnika i časnika, spasio položaj svoje jedinice i tako poraz pretvorio u pobjedu. Najtragičnija ličnost među dobitnicima „Medalje časti“ svakako je naš Peter Tomich. On je jedan od ukupno petnaest pripadnika američke mornarice kojima je to najviše odlikovanje dodijeljeno za izuzetnu hrabrost prilikom japanskoga napada na Pearl Harbour 7. prosinca 1941. godine. Američki predsjednik Franklin D. Roosevelt posmrtno je odlikovao Tomicha „Medaljom časti“ 4. ožujka 1942. godine, ali odlikovanje nije uručeno jer se nije uspjelo ući u trag njegovoj obitelji. “Misterija Tomich“ godinama će pobuđivati pozornost američke javnosti, a u novinama se pojavilo više članaka s nagađanjima o tragičnoj i zagonetnoj ličnosti junaka iz Pearl Harboura. Prema dokumentaciji iz arhiva Mornarice SAD-a, Tomich je rođen 3. lipnja 1893. godine „u Austriji“. Poznato je samo to da je 23. siječnja 1919. godine u Newarku, New Jersey, stupio u mornaricu.

Postoji inačica da je prilikom stupanja u mornaricu svoje prezime pisao s „n“ – Tonich, a da se tek od 1922. godine potpisivao kao Tomich. Nikada se nije ženio i uvijek je kao najbližega srodnika navodio nećaka Johna Tomicha, s adresom: 363 Brown Street, Los Angeles. Međutim, kada je poginuo u Pearl Harbouru, brzojav mornarice upućen na tu adresu vratio se s naznakom „nepoznat“. Mornarica SAD-a i Crveni križ poduzeli su sve da pronađu nekoga od Tomichevih srodnika, ali bez uspjeha. Na poziv upućen preko novina javio se samo jedan mornarički časnik koji je više godina služio s Tomichem. On je bacio nešto više svjetla na zagonetni lik toga čovjeka koji se odvažio da usred pakla Pearl Harboura siđe u potpalublje broda „Utah“, među kotlove, da bi spasio druge. „Brodski su kotlovi bili njegov život, a para kao da je bila u njegovoj krvi“ – pisao je taj mornarički časnik o Tomichu. „U životu su ga zanimali samo parni kotlovi i brodovi...“ Novine Mornarice SAD-a „Navy Times“ u broju od 27. ožujka 1963. ovako opisuju potapljanje broda „Utah“ i pogibiju Petera Tomicha: „U trenutku japanskog napada USS Utah je bio usidren sjevero-zapadno od otoka Ford u Pearl Harbouru. Čini se da su ga zbog raspremljene palube Japanci pogrešno identificirali kao nosač zrakoplova i zato izabrali kao jedan od prioritetnih ciljeva. Pogođen je s dva torpeda u razmaku od samo nekoliko sekundi. Tonuo je vrlo brzo i izdana je zapovijed za napuštanje broda preko desne strane. Rumeni, smeđokosi vođa postrojenja kotlovnice Peter Tomich nije poslušao tu zapovijed; zaputio se natrag, kroz gomilu mornara koji su žurili da što prije napuste brod. ‘Moram sići dolje do mojih ljudi i kotlova ili će odletjeti u pakao!’, doviknuo je u prolazu jednom časniku koji ga je pokušao zaustaviti.Tomich je izvukao svoje ljude iz strojarnice i spriječio eksploziju kotlova, ali za njega je tada već bilo kasno za spas. Ostao je zauvijek u potonulom Utahu, zajedno s još 53 mornara i časnika.“ 

Mornarica je Sjedinjenih Država 1943. odlučila dati još jedno priznanje tragičnom junaku s „Utaha“: jedan novi razarač nazvan je njegovim imenom, USS „Tomich“, DE- 242. Budući zapovjednik razarača zatražio je tada da neuručeno odlikovanje bude izloženo na tom brodu. Tako je i učinjeno. A kada je nedugo nakon svršetka rata razarač povučen iz aktivne službe, Tomicheva je „Medalja časti“ ponovo vraćena Zapovjedništvu mornarice. Tada je na scenu stupio kapetan James M. Steele, zapovjednik USS Utah u trenutku japanskoga napada 1941. godine. U listovima „Navy Times“ i „Parade Magazine“ pokrenuo je kampanju da se dolično obilježi uspomena na junaka Petera Tomicha i ostale poginule mornare s „Utaha“. Sakupljen je novac i podignuto veliko spomen-obilježje na zgradi državnoga kapitola u Salt Lake Cityju, glavnom gradu države Utah. To je jedino mjesto gdje su na javnom spomeniku upisana imena svih poginulih mornara s „Utaha“, među njima i ime našega Petera Tomicha. Istovremeno je i Tomichevo neuručeno odlikovanje pohranjeno u zgradi kapitola metropole države Utah.

„Misterija Tomich“ bila je i dalje neriješena. Jedina „Medalja časti“ iz Drugoga svjetskog rata koja nije uručena intrigirala je i istraživače i javnost s obje strane Atlantika. Adam S. Eterovich iz Kalifornije, autor nekoliko knjiga o povijesti Hrvata u Americi, još je prije trideset godina kao predsjednik „Rodoslovnog društva Hrvatske bratske zajednice“ počeo ozbiljno istraživati slučaj našega junaka iz Pearl Harbora. Upravo zahvaljujući njemu, prije dvadesetak godina počelo se pomalo rasplitati zamršeno klupko obiteljskih veza Petera Tomicha. Eterovich je utvrdio da je osoba koju Amerikanci nazivaju Petar Tomić (Peter Tomich) zapravo Petar Herceg, koji je sukladno običajima kraja u kojemu je rođen nosio obiteljski nadimak Tonić. Kada je 1913. kao dvadesetogodišnjak otišao iz rodnoga Prologa u Ameriku predstavio se upravo tim nadimkom koji je najvjerojatnije doveo do zabune. Sve se još više iskompliciralo kada je u međuvremenu, pogrješkom američke administracije, Peter Tonich preimenovan u Petera Tomicha, što će poslije dodatno otežati napore američkih vlasti u pronalaženju rodbine.

Godine 1997. umirovljeni kontraadmiral američke ratne mornarice J. Robert Lunney doći će u Hrvatsku provjeriti autentičnost Eterovichevih otkrića o obiteljskim korijenima Petera Tomicha. Na temelju izvješća koje je podnio američkim vlastima, zapovjedništvo US Navyja odlučilo je da se neuručena „Medalja časti“ junaka iz Pearl Harbora preda njegovu unuku Srećku Ercegu, pukovniku HV-a i jednomu od osnivača specijalnih postrojbi Hrvatske vojske. Ali proći će još gotovo deset godina dok ta odluka bude i provedena. Napokon, 18. svibnja 2006. godine, na svečanosti upriličenoj na američkom nosaču zrakoplova USS „Enterprise“ usidrenim pred splitskom lukom, zapovjednik američkih pomorskih snaga u Europi, admiral Henry Ulrich, uručio je pukovniku Srećku Ercegu „Medalju časti“ njegova djeda. Admiral je pri tome biranim riječima govorio o hrabrosti i žrtvi Petera Tomicha Hercega koji je dvadeset godina bio američki mornar. A kada su pukovnika Ercega poslije upitali gdje će čuvati djedovu „Medalju časti“, odgovorio je: „Medalja će sada biti kod moje obitelji. Poslije ćemo vidjeti, možda je pohranimo u neki muzej. Tamo će biti najsigurnija, da se vječno sačuva uspomena na junaka Petra Hercega.“