Belgija

Područje današnje Kraljevine Belgije prvotno su naselila keltska plemena koje rimska imperijalna uprava susjedne provincije Galije naziva zajedničkim imenom „Belgijanci“. Samo ime „Belgija“ nastalo je od imena keltskog plemena Belgae koje je naseljavalo područje između rijeka Seine i Rajne, a u prijevodu s keltskog značilo je „ljudi puni bijesa“. Do 58. godine prije Krista Rim je uspio osvojiti najveći dio današnje Belgije, iako je u istočna područja istodobno započeo prodor germanskih plemena. Osvojena područja Belgije ustrojena su u rimsku provinciju „Gallia Belgica“ ili „Belgica Prima“ koja je do 400. godine bila u sastavu Rimskog Carstva, a po stvaranju Franačkog Carstva navedeno područje postaje sastavni dio istoga. Od 870. godine kao poluneovisno vojvodstvo Lorena područje današnje Belgije ulazi u sastav Svetoga Rimskog Carstva u čijem sastavu ostaje sve do 1555., kada dolazi pod vlast Kraljevine Španjolske. Sljedećih gotovo 160 godina, sve do 1714. godine, područje Belgije naziva se Španjolskom Nizozemskom. Nakon izgubljenog rata za španjolsko nasljeđe, Kraljevina Španjolska mirovnim je ugovorom prisiljena područje Belgije prepustiti Habsburškoj Monarhiji koja navedeno područje naziva Austrijskom Nizozemskom.

Za razliku od Španjolaca koji su tijekom svoje vladavine poštovali autonoman status kneževina na području Belgije, s dolaskom habsburške vlasti dolazi i do sve jače centralizacije, pogotovo za vladavine cara Josipa II. (uvođenje jače uloge središnje državne vlasti započela je još majka Josipa II., carica Marija Terezija). Mjere centralizacije dovode do ustanka 1789. godine (koji je djelomično bio inspiriran i francuskom revolucijom) tijekom kojega su 11. siječnja 1790. proglašene Ujedinjene Belgijske Države (što je bilo prvo spominjanje belgijskog imena nakon rimskih vremena). Međutim, krajem te iste, 1790. godine vojska Habsburške Monarhije uspjela je slomiti ustanak belgijskih kneževina. I sama Habsburška Monarhija našla se nekoliko godina kasnije pod udarom Napoleona te je prisiljena mirovnim ugovorom iz 1798. te njegovom potvrdom iz 1801. godine, područje Belgije ustupiti Francuskoj u čijem sastavu ostaje sve do konačnog poraza cara Napoleona I. 1814. godine. Tijekom ratova koje je vodio Napoleon diljem Europe oko 175.000 vojnika s područja Belgije sudjelovalo je u Napoleonovim vojnim pohodima od 1801. do 1814. godine. S druge strane, protunapoleonska koalicija počela je 1813. godine ustrojavati postrojbe od stanovništva s područja Belgije tako da je rat 1813./1814. godine za stanovnike Belgije imao karakteristiku građanskog rata, a i sama posljednja bitka „Napoleonovih ratova“ koja je odlučila sudbinu Napoleona I. odigrala se na području Belgije kod Waterlooa u Flandriji.

Odlukama Bečkoga kongresa 1815. godine područje današnje Belgije pripojeno je susjednoj Nizozemskoj te je ustrojena Kraljevina Nizozemska. Sljedeće godine vladavine nizozemske kraljevske kuće Oranje donijele su veliko nezadovoljstvo (nametnuti visoki porezi te pokušaj centralizacije i ukidanje lokalnih samouprava) koje je kulminiralo krajem kolovoza 1830. izbijanjem „Belgijske revolucije“...

Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 5. studenoga na svim kioscima!