BIJEG ANTE PAVELIĆA (2. DIO)

Bez ozbiljne pomoći Crkve i zapadnih službi

Foto: Wikimedia CC
AP
Foto: Ante Delić
Pavelić
Foto: Ante Delić
Pavelić
Foto: Ante Delić
Pavelić
11.05.2016.
u 12:00
Sa svojim bogatim konspirativnim iskustvom još iz međuratnog emigrantskog djelovanja u Italiji, vješto je iskoristio kaos nakon rata
Pogledaj originalni članak

U literaturi je, kako domaćoj tako i stranoj, već dulje vrijeme prisutna teza o Pavelićevim dogovorima i kombinacijama kako s britanskim, tako i s američkim obavještajnim službama. Najpoznatija su dva publicistička naslova: Mark AARONS – John LOFTUS, Unholy Trinity. The Vatican, the Nazis, and the Swiss Banks i Uki GONI, The real Odessa. How Peron Brought the Nazi War Criminals to Argentina. Međutim, konkretniji dokazi od svjedočenja pojedinaca i obavještajnih dokumenata upitne vjerodostojnosti do sada nisu pronađeni. 

Moškov je čuo „da Pavelić ima veze sa Amerikancima i da k njemu stalno dolazi jedan američki major“. Kada je o tome upitao Pavelića on se „nasmijao i rekao mi da je upravo malo prije – misleći na Amerikanca – otišao“. Slavko Kvaternik također je čuo „da u to doba prije nestanka Pavelića, nisu dolazili u dvorac kakovi uniformirani Amerikanci, nego samo jedan civilist, koga on nije poznavao i koji je govorio samo engleski, a napadno je, da je taj civilist posjetio Pavelića dan prije njegovog nestanka“. Guy Walters piše: „Pavelićevi odnosi s Britancima bili su predmetom mnogih teorija urote, od kojih bi poneka mogla biti i istinita. Svakako, Rusi, Jugoslaveni i Amerikanci vjerovali su da je Pavelić sklopio neki dogovor s Britancima koji mu je omogućio slobodu ili su ga potajno držali kao zatvorenika. (...) 

Amerikanci su znali boravište Pavelićeve kćeri jer je ona tvrdila da su im se ona i njezina obitelj redovito morali javljati. Ako su Amerikanci željeli otkriti gdje se skrivao Pavelić, mogli su jednostavno pratiti njegovu kćer u brojnim prigodama kad ga je posjećivala u šumama pokraj Saint Gilgena“. Po istom autoru to „sugerira da su vjerojatno već znali za njegovu lokaciju i da su ga ostavljali na miru“. 

Prema obitelji Pavelić časnik CIC-a, satnik Messing bio je „pristojan, za razliku od divljeg ponašanja vojske, koja je dolazila pljačkati gdjegod je stigla“. Jugoslavenska strana nije imala točne podatke „o Paveliću i njegovu kretanju po Austriji“, osim u onoj mjeri „koliko je to bilo od koristi restitucionoj delegaciji da lakše ustanovi gdje se nalazi sakrivena imovina (blago) koju je Pavelić prilikom bijega odvukao sa sobom preko granice u Austriju“. 

Saznali su „da se Pavelić sa svojom pratnjom zadržava u američkoj zoni i to u blizini jednog rudnika soli“. Krizman prenosi svjedočenje Ivana Krefta koji je bio šef „naše restitucione delegacije u sastavu Misije a kasnije Predstavništva“ te navodi: „Nešto kasnije, pošto je Pavelić pobjegao iz Austrije u Italiju, Amerikanci (major Weber) pozvali su Krefta i zatražili da zajedno s njima utvrde da li je imovina pohranjena u dvanaest velikih putnih kovčaga jugoslavenskog porijekla. Ti su se kovčegi nalazili sakriveni u jednom od rovova napuštnog rudnika soli kod Salzburga.

Amerikanci su dobro znali da se radi o dijelu Pavelićeva prtljage, ali su ga prijavili tek nekoliko mjeseci pošto je Pavelić već bio napustio Austriju i sklonio se u Italiju, i to zato – navodi Kreft – da bi naše istražitelje odveli na pogrešan trag. Međutim, naša Komisija puk. Kovačevića dobro je znala da se Pavelić od listopada 1946. god. više ne nalazi u Austriji“. Prema jednom svjedočenju, sredinom svibnja „nastupila je nenadana promjena u držanju britanskih štabova. Očigledno je tako glasilo naređenje pretpostavljenih. Ne samo da nam nisu više htjeli izručivati kvislinge nego su stali vršiti pritisak na nas na sve moguće načine i pozivati da napustimo Korušku.

(...) To je bio kraj suradnje. Svakim danom je pritisak postajao sve jači i mi smo se našli u teškom položaju. Britanci su se stali ponašati agresivno i bezobzirno“. Zaključak kako „su se glavnina ustaša i ustaško vodstvo s Pavelićem na čelu u svibnju 1945. povukli u britansku okupacionu zonu“ također pokazuje kako točnim podacima o Pavelićevu skrovištu jugoslavenska strana nije raspolagala, jer je on nekoliko dana po dolasku u Austriju prešao u američku zonu. Već spomenuti izvor navodi: „Ipak, nije teško zaključiti da je britanska obavještajna služba bila u toku, da je pri tome imala svoje interese, a vjerojatno i kombinacije s pojedincima. (...) 

Na austrijskom području sukobljavali su se interesi saveznika iz antihitlerovske koalicije. Austrija, a posebno Beč, bili su poprišta na kojima su intenzivno djelovale njihove obavještajne službe, kao i druge. Upadi i protuupadi, dvostruki agenti, provokacije, otmice, ubojstva i slični ‘prijemi’ cvali su kao nigdje drugdje u tom trenutku“. Za to vrijeme jugoslavenska strana vršila je pritisak na London i Washington radi Pavelićeva izručenja. Britanski je veleposlanik u Beogradu Ralph Skrine Stevenson u brzojavu Foreign Officeu 20. lipnja 1945. predložio da „svi Jugoslaveni koje drže Saveznici“, a protiv kojih postoji nedvojben dokaz o krivnji, budu predani što prije. Među one za koje postoje nedvojbeni dokazi, naveo je i Pavelića. Veleposlanik navodi: „I mi sami imamo već dovoljno dokaza protiv tih ljudi, da daljnje pripremanje dokaza jugoslavenske vlade i nije potrebno kako bi nas uvjerili da je njihovo traženje ispravno. Odlaganje s naše strane proizvest će najdublje sumnje o našim motivima“. Kao „sigurne prednosti njihovog izručenja sada u odnosu na kasnije“ između ostalog navodi kako će „takav potez biti dobro primljen u Jugoslaviji“ te će „odvratiti javnu pozornost barem privremeno od Mihajlovića i Mačeka“.

Početkom srpnja 1945. jugoslavenski veleposlanik u Londonu dr. Ljubo Leontić izvijestio je Foreign Office da su Pavelića zatočile „postrojbe feldmaršala Alexandera, i da se on sada nalazi u dijelu Austrije pod nadzorom britanske vojske“. Jugoslavenski veleposlanik „moli Foreign Office da poduzme nužne korake kako bi vojni predstavnici u Austriji mogli izručiti Dr. Pavelića jugoslavenskim vlastima što prije je moguće“. Veleposlanik Stevenson 7. srpnja javlja kako je „u današnjem tisku“ objavljen zahtjev Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, u kojem se na prvom mjestu traži izručenje Pavelića te se tvrdi „da je Pavelić u rukama Saveznika“. 

Stevenson je također 2. srpnja obavijestio London o 46 smrtnih presuda vojnog suda u Zagrebu od kojih su 33 osobe bili pripadnici ustaškog pokreta, sedam katolički svećenici, a šest svećenici Hrvatske pravoslavne crkve. Sukladno navedenom Foreign Office je 12. srpnja poslao upit svom političkom predstavniku u Caserti, Philipu Broadu, treba li između ostalih i Pavelića „smatrati uhićenim i/ili zatočenim od strane savezničkih (britansko-američkih) snaga ili samo britanskih snaga. (...) Naravno, u svakom slučaju, mi se konzultiramo sa američkom vladom o postupcima koje namjeravamo poduzeti, ali također želimo znati trebamo li sami poduzeti možebitni odgovor jugoslavenskoj vladi ili zajedno s Amerikancima“. Veleposlaniku Leontiću odgovoreno je 9. listopada: „Poduzimamo sve napore kako bismo otkrili trenutno boravište Dr. Pavelića“. I američke su službe početkom srpnja tražile „bilo kakvu informaciju“ o Pavelićevu boravištu. Bivši američki obavještajni časnik naknadno je posvjedočio: „Američke obavještajne službe u Austriji nisu se bavile hvatanjem jugoslavenskih ratnih zločinaca. Njihov posao bio je sakupljanje trenutnih podataka o sovjetskoj vojsci, ne izvršavanje odmazde za prošle zločine“. O istim zahtjevima mišljenje je dao i State Department. Britanski veleposlanik u Washingtonu, Edward Frederick Lindley Wood, 16. srpnja 1945. javlja Foreign Officeu kako u State Departmentu „kažu da do sada nisu primili nikakve informacije iz Caserte, koje bi ukazivale na to da saveznici drže ijednu od osoba navedenih u noti jugoslavenske vlade“. 

Nadalje, State Department je dao upute svojim predstavnicima u Caserti „da, ako ijedna od ovih osoba padne u savezničke ruke, one ne smiju (ponavljam ne) trenutno biti predane jugoslavenskoj vladi iako State Department smatra da će ih naposljetku morati predati. Prije nego bi pristali na ovo, State Department bi želio (a) znati na čemu su utemeljene optužbe jugoslavenske vlade i (b) biti siguran da će optuženi dobiti prilično pošteno suđenje. State Department bi želio i dalje izmjenjivati s vama poglede o ovoj temi ako i kada bilo koja od osoba navedenih u noti jugoslavenske vlade, padne u savezničke ruke“. Iz Foreign Officea su 22. srpnja 1945. odgovorili da nemaju vijesti o Paveliću, ali se slažu sa zahtjevom jugoslavenske vlade da u slučaju Pavelića i Nedića postoje „nedvojbeni dokazi o krivnji“ (podcrtano u izvorniku) za njihovo izručenje. Ističe se da su oni bili „pravi suradnici neprijatelja i njihov slučaj je drukčije naravi od Mihajlovićeva“.

Međutim, i Britancima je bilo jasno kakvo će suđenje u Jugoslaviji imati izručeni te su što se toga tiče zauzeli pragmatičan stav. State Departmentu su odgovorili: „Zapravo, nije vjerojatno da bi se ikoje jugoslavensko suđenje moglo smatrati zadovoljavajućim po britanskim i američkim standardima i čak ako bi se to verbalno zajamčilo pod općim uvjetima, nije vjerojatno da bi to mnogo vrijedilo. Svaki pokušaj našeg postavljanja zahtjeva koji se tiču suđenja naići će na jake zamjerke i čini nam se da je vjerojatno mudrije ništa takvo ne pokušavati. (...) Nema sumnje da su sve tri marionetske administracije u Jugoslaviji – srpska vlada, hrvatska vlada i pokrajinska uprava Ljubljane – dugo bile aktivni pomagači neprijateljevih ratnih napora tijekom dugo vremena te smatramo da svakog ministra ili vodeću osobu tih vlada jugoslavenska vlada s pravom smatra izdajicom jugoslavenske države. Zato ćemo razmotriti slučaj svakog pojedinca koji je sudjelovao u bilo kojoj od te tri uprave, a koji je u našim rukama i za kojega postoje nedvojbeni dokazi“.

Prema izvještaju Mariona H. Scotta, zamjenika načelnika Regionalne javne sigurnosti pri Savezničkoj vojnoj upravi, od 29. srpnja, boravište Ante Pavelića je poznato, međutim ne navodi se točna lokacija. S druge strane izvješće od 5. studenoga 1945. navodi: „Vjerujemo da se osoba nalazi u pritvoru u američkoj zoni, ali je njegova točna lokacija nepoznata“. Već spomenuti agent Scott u svome drugom izvještaju od 26. srpnja predložio je da on ili neki drugi saveznički časnik surađuju s Titovim predstavnikom u lociranju bjegunaca, posebno Pavelića. Tim više zbog toga što Tito misli „da ‘zapadni Saveznici’ nemaju interesa za njegove neprijatelje“. 

On i agentica Heda Stern posebno će vršiti istragu u salzburškoj zoni, jer tu postoje tragovi koji ih najviše zanimaju vezano za istraživanje. Viši agent iz Savezničkoga zapovjedništva Područje Rima, Gono Morena, 8. kolovoza 1945. poslao je upit Kontraobavještajnoj službi (CIC) da ispitaju je li Pavelić u Rimu i je li možda u Zavodu sv. Jeronima. Ako je Pavelić trenutno u Rimu, naredio je njegovo uhićenje. Iz CIC-a su odgovorili 25. kolovoza 1945. te poslali i novinski članak u kojem stoji da je Pavelić dan ranije uhićen u Austriji i čeka izručenje Jugoslaviji. U skladu s time preporučeno je da se slučaj Pavelić smatra zatvorenim. Da neprofesionalne metode rada nisu bile nepoznanica agentima CIC-a pokazuje i sljedeći primjer: „Richard West, pripadnik Britanskih obavještajnih jedinica u Trstu 1949., sjeća se da je sreo agenta CIC-a koji bi bio otpušten jer su njegovi nadređeni znali kako je obavljao svoj posao. Dočepao se nekih albanskih novina, rekao je West, i dao ih nekom Albancu koji je preveo neko apsolutno baljezganje. Prijevod je proturio kao da mu je to dao ‘njegov’ čovjek iz Tirane. Tada sam shvatio koliko je smiješna većina obavještajnih službi“. 

Neprovjerene informacije i druge glasine i dalje su bili jedini tragovi. Tako je veleposlanik Stevenson 27. kolovoza 1945. pitao Foreign Office na temelju čega je BBC izvijestio „da je saveznička uprava u Austriji odlučila predati Pavelića jugoslavenskim vlastima“. Također je upitao: „Je li Pavelić pao u ruke Sovjetima?“. Iz Londona su 31. kolovoza odgovorili kako je „izvještaj bio emitiran 22. kolovoza na radio Berlinu koji kontroliraju Rusi i naveden na B.B.C. 23. kolovoza“. U slučaju da „Pavelić još nije pronađen na teritoriju pod zapovjedništvom savezničkih snaga, predlažem da veleposlanik Njegova Veličanstva u Moskvi ispita je li on pod sovjetskom zaštitom. (...) Imamo pravo pitati jer jugoslavenska vlada vjeruje da je on pod našom zaštitom i zatražila je njegovo izručenje“. Izvještaj BBC-a u Foreign Officeu su ocijenili „netočnim“, navodeći: „još uvijek čekamo mišljenje State Dept. o Paveliću“. Na taj upit veleposlanik u Moskvi Clark Kerr 14. prosinca odgovorio je niječno.

Zahtjev za izručenjem Pavelića jugoslavenski veleposlanik ponovno je uputio 30. kolovoza, tvrdeći da ga Britanci drže kao zatvorenika u Klagenfurtu. Ni savezničko zapovjedništvo u Caserti nije uspijevalo u svojoj potrazi. Tako su 9. rujna1945. javili Foreign Officeu kako „do sada nema traga Paveliću na ovom području“. Iz Londona su im 12. rujna odgovorili da provjere najnovije glasine: „Među jugoslavenskim monarhističkim časnicima zatočenima u Njemačkoj, trenutno se priča da je Pavelić prerušen u redovnika u samostanu u Klagenfurtu. Razumljivo je da bi to moglo biti vrijedno istraživanja“. Veleposlanik Halifax 22. rujna javio je: „Američka vlada smatra da je jugoslavenska vlada iznijela nedvojbene dokaze (podcrtano u izvorniku) u slučaju protiv Pavelića“. Osim toga „anglo-američke vlasti nastavljaju napore da bi ustanovili trenutno boravište Pavelića“. 

Zapovjedništvo u Caserti je na ponovni upit Foreign Officea o „hrvatskim kvislinzima“ odgovorilo 1. listopada 1945. kako savezničke snage „još nisu uspjele u pronalasku tih ljudi“. Treba imati na umu da se prema tadašnjim obavještajnim podacima, od kolovoza 1945. do siječnja 1946., dakle u vremenu u kojem se i Pavelić skrivao u Austriji, broj raseljenih osoba (Displaced persons/DP) u Austriji kretao od preko 400.000 do neznatno ispod 300.000: „Problem raseljenih osoba u Austriji je mnogo kompliciraniji. Preko četiri-petine raseljenih osoba u Austriji su u američkoj zoni, i većinu čine njemačke manjine iz jugoistočne Europe“.Sam Pavelić godinu dana kasnije opisao je svoj boravak u Austriji u mjestu Tiefbrunnau. Prema Paveliću, američke su postrojbe u Salzburgu i okolici „dnevno prolazile sa svojim jeepovima“, međutim „nisu mnogo marile za identificiranje izbjeglica, što su se nalazile u selu i to u dosta velikom broju. Bili su to većinom Volksdeutscheri izbjegli iz Rumunjske. Samo su jednom upitali u susjednoj kući, da li se u selu nalaze i hrvatske izbjeglice, na što su Volksdeutscheri odgovorili niečno neznajući za mene, jer sam bio smatran Austrijancem“.

Nedugo zatim „kada je bilo dozvoljeno austrijskim oblastima nanovo organizirati njihovu žandarmeriju, dolazili su vrlo često u selo austrijski žandari“. Tako je jednom prilikom „žandarski vodnik iz Faistenaua“ ispitivao Pavelićeva „kućevlastnika seljaka, tko sam ja i od kuda sam?“. Pavelić je nakon toga promijenio boravište: „Jednoga dana dođe žandarski vodnik iz Faistenaua i upita kućevlastnika seljaka, tko sam ja i od kuda sam? On mu odgovori da sam Austrijanac iz Linza. Žandarskog vodnika nije taj odgovor zadovoljavao jer on je želio sa mnom osobno razgovarati. Ja sam se u tom času nalazio izvan kuće i šetao se uz potočić... (...) Približio sam se kući (...) nu ja sam čekao gledajući iz bliza, kako dugo će žandar imati strpljenja čekati – i mene dočekati. Kada je prošao oko jedan sat, žandar se osvjedočio, da je njegovo čekanje bilo uzaludno. Konačno se odlučih približiti i tada udjoh u kuću. 

Tu sam saznao od vlastnika – seljaka, da je žandar htio znati, tko sam i što ja radim u selu, ali kako nije mogao dulje čekati poručio je da poslije podne dodjem u Faistenau - mjesto udaljeno nekoliko kilometara, gdje se nalazila žandarska vojarna. Nisam ni na čas pomislio tamo otići nego skupio nekoliko svojih stvari, stavio u rucksack i rekao seljaku da idem u Faistenau. Medjutim umjesto u pravcu Faistenau (...) uputio sam se kroz šumu (...) u mjesto St. Gilgen na St. Wolfgang jezeru“. Prema vlastitoj tvrdnji, prolazio je po tračnicama pruge „Bad Ischl-Salzburg pa i pred kućom u kojoj je bila smještena lokalna američka tajna vojna policija CIC, i stigao u obližnje mjesto AICH, gdje je bila smještena jedna poznata makedonska obitelj – imenom Zilev“. („Zilev, bugarsko-makedonski političar, član VMRO-a, stari suradnik u prvoj emigraciji. Svi smo bili smješteni u austrijskom predjelu i okolici Wolfgangseea i imali zajedničke kontakte.

Zilev je poginuo na povlačenju iz Makedonije.“, bilješka Višnje Pavelić) Komentirajući svoj bijeg iz Tiefbrunnaua Pavelić kaže da je razmišljao „dok će austrijski žandari ustanoviti, da li sam ja Austrijanac ili Hrvat i to već uhićen, biti ću već deset puta identificiran po jugoslavenskim komunističkim uhodama, koji su se bili razišli po cieloj austrijskoj zemlji, ugrabljen i odveden u Titov raj, sve pred očima austrijskih žandara i američke vojne policije.

U čast stare latinske poslovice: periculum in mora, salvus in fuga, otišao sam prije nego bi se povratio onaj austrijski žandar...“. S obitelji Zilev proboravio je „nekoliko tjedana, dok mi je jedan austrijski prijatelj pribavio novu izkaznicu na drugo ime i mogućnost boravka u jednom drugom mjestu. Ovo drugo mjesto zvalo se Obertrum, malo i ugodno selo blizu obale prekrasnog jezera Mattsee, u istoj provinciji, udaljenog oko 20 kilometara od grada Salzburga. Selo je imalo oko tridesetak kuća, udaljenih jedne od druge izmedju petsto i tisuću metara, sve sami seljački posjedi“. I u ovom mjestu nastanio se „u kući seljaka, oko kilometar udaljenoj od sela, i gdje sam mirno boravio sve do mjeseca travnja sliedeće godine (1946.). 

Pomagao sam seljaku u njegovom radu osobito u njegovoj radioni u kojoj je imao električnu kružnu pilu i sav stolarski alat i radionu za posao kovača, kakovu imaju svi austrijski seljaci za popravke svojih poljoprivrednih strojeva. S vremenom upoznao sam skoro sve seljake s kojima sam se susretao na njihovim poljima i osobito svaku nedjelju u župnoj crkvi. Slovio sam kao specializirani radnik, koji je dugo vremena boravio u Trstu, i koji se vratio u Austriju – uslied nastalih novih situacija nakon svršetka rata“. Treba spomenuti da je Pavelić za vrijeme boravka u Tiefbrunnau u srpnju 1945. napisao članak „Poviestno stanje“ s naznakom „samo za uporabu kod američkih okupacionih oblasti u Austriji“. 

Navedena naznaka je potpuno razumljiva kada se pročita sadržaj teksta. Naime, Pavelić donosi kratak pregled hrvatske povijesti do 1918. godine te opisuje položaj hrvatskog naroda u Jugoslaviji i osnutak ustaškog pokreta. Između ostaloga, naglašava kako su za vrijeme trajanja NDH i Njemačka i Italija djelovale suprotno njenim interesima „kako bi se i jednoga dana na taj način pružilo opravdanje za okupaciju Hrvatske i za odstranjenje ustaškog režima proti kome su te obje vojske posve otvoreno i djelotvorno nastupale. (...) Uz najveće materialne potežkoće bilo je težko stvarati tu vojsku, jer su sa strane Italije i Njemačke tome stavljene najveće zapreke“. Pavelić ističe kako ustaške postrojbe „nigdje i nikada nisu bile upotrebljenje proti Savezničkim vojskama (angloameričkim)“. Navodi kako je 1943. godine hrvatskim postrojbama izdao zapovijed „da u slučaju izkrcavanja savezničkih vojski, nemaju dati nikakva odpora. (...) Ustaški Pokret je kao politički pokret samonikao iz čisto unutarnjih hrvatskih razloga u borbi za državnu samostalnost (...) Uzpostava Nezavisne Države Hrvatske nije djelo Njemačke niti nacional-socializma, nego je djelo hrvatskog naroda, koji je vjekovima radio i borio se za svoju državnu samostalnost“. 

Pavelić zaključuje: „U interesu Zapada, u interesu mira, napredka i slobode u ovom dielu Europe, potrebno je, da se opet uzpostavi Nezavisna Država Hrvatska, u kojoj će narod svojom slobodnom voljom i u slobodnim izborima odlučiti o svojoj sudbini i o zakonima, koji će osigurati slobodu čovjeka. Svako drugo rješenje je neprirodno i nepravedno“. Po njemu samo „samostalna Srbija i samostalna Hrvatska mogu sretno jedna kraj druge živjeti, dok spajanje obiju u Jugoslaviju znači za jednu i drugu nesreća i smrt. Jugoslavenski narod ne postoji, to je samo geografski pojam. Postoji hrvatski i srbski narod“. Sve upućuje na to da je Pavelić smatrao da je napuštanje Hrvatske samo privremeno. Moškov svjedoči kako mu je Pavelić u Austriji izjavio „da Jugoslavija onakva kakova je bila sigurno ne će više biti uspostavljena. (...) Prošla emigracija trajala je 12 godina, ako ova bude trajala 12 mjeseci biti će mnogo. (...)

Govorili smo još o tome kako su oni (Glavni stan) bez ikakove veze bilo s kim otišli. On mi je rekao da više nije bilo smisla čekati radi približavanja Rusa“. Pavelićeva najuža pratnja, Lisak i Kirin, napustili su Leingreith prije njegova odlaska, dakle prije 7. lipnja, s namjerom da se vrate u Hrvatsku. Lisak je, prema navodima u istrazi, o tome prethodno razgovarao s Pavelićem koji je „odgovorio da se treba jedno vrijeme strpiti i počekati, da se vidi kako će se prilike razvijati. (...) O tome dalje više nisam s poglavnikom govorio, ali sam odlučio na vlastitu odgovornost prvom zgodom uputiti se u domovinu u svrhu djelovanja prema ustaškim načelima“. 

U istom tonu i Kirin je u istrazi izjavio da vjeruje „u koliko je Lisak i bio kod Poglavnika nije sigurno niti dobio bilo kakav zadatak jer uslijed opće neobaviještenosti nije ni Poglavnik mogao poznavati situaciju, niti vanjsku, a još manje u zemlji, pa vjerujem da s tih razloga nije niti Lisak mogao dobiti neku posebnu misiju“. Bracanović o tome svjedoči: „Dobro se sjećam, Kavrana smo Katja i ja čekali u Linzu točno na Uskrs. Od Poglavnikove je obitelji doznao gdje se ja nalazim, a Poglavniku je došao kako bi dobio suglasnost za provedbu akcije slanja dragovoljaca u Domovinu. Božo mi je rekao, da je Poglavnik izričito protiv takve akcije. Kao iskusni ilegalac i revolucionarac, upozorio je Kavrana, da prilike ni u Domovini ni u svijetu nisu takve, da bi pružale ikakve izglede za uspjeh akcije, iako je Boži bilo krivo zbog takvoga Poglavnikova stanovišta, nije se dao zaustaviti“. Pavelić i Moškov sastali su se nekoliko puta u Austriji. Prilikom jednog od tih susreta Pavelić je, prema Moškovu, izjavio „da je on spreman u Hrvatsku se i vratiti (...) ali da svaka stvar mora imati glavu i rep“.

Naime, prema Moškovu među izbjeglicama u Austriji širile su se „vijesti da se čitava područja nalaze u borbi protiv partizana“. Vezano za izručenje hrvatskih vojnika i civila od strane Engleza, Pavelić mu je rekao „da je već o tome obavješten, ali da je to morao sigurno napraviti koji zapovjednik engleski na svoju ruku. (...) Ponovno je naglasio da je isključiva svaka mogućnost da su bili od Engleza predati“. Inače, njih dvojica su se razišli jer je Moškov nakon nekog vremena otkazao poslušnost Paveliću vezano za raspolaganje sa zlatom koje je izneseno iz Hrvatske u svibnju 1945. Naime, u svojoj temeljitoj studiji Jere Jareb je ustanovio da je 7. svibnja 1945. iz Hrvatske državne banke odvezeno oko 290 kg zlata, veća količina stranih valuta, velika filatelistička zbirka Ravnateljstva pošta i manja količina dragulja u dva kamiona i automobilu ministra Mirka Puka. Sudbina kamiona s 18 sanduka filatelističke zbirke, nakon što ostavljen na cesti u Austriji, je nepoznata. Pukov automobil s dvama sanducima zlata i većom količinom strane valute, napali su partizani koji su vjerojatno dragocjenosti zaplijenili. 

Međutim, u drugom kamionu bilo je 12 sanduka zlata, strane valute i manja količina dragulja. Jedan sanduk zlata podijelili su ustaše međusobno, a ostatak je pohranjen u franjevački samostan u Wolfsbergu. Nakon toga manji dio zlata svećenik dr. Krunoslav Draganović uzeo je sa sobom u Rim, dok je ostatak zakopan u okolici Radstadta. S tim su bili upoznati Božidar Kavran i Lovro Sušić, dok je o zlatu skrbio Frane Šarić koji ga je zajedno s Moškovim i bojnikom Markom Čavićem sakrio na drugo mjesto u okolici Radstadta te su odbili zlato predati Paveliću. Poznato je da je Moškov na Pavelićev zahtjev Kavranu predao 1.037 zlatnika, međutim sudbina ostalog zlata nije do danas utvrđena. Draganović je izjavio komunističkim istražiteljima da je u Koruškoj saznao „da se u Wolfsbergu nalazi sakriveno 400 kg zlata Hrvatske državne banke te ruksak stranih novčanica i drugih vrijednosti“. 

On je uz dozvolu dr. Sušića i dr. Milasa uzeo 40 kilograma. Potraga zapadnih službi za Pavelićem i jugoslavenski zahtjevi nastavili su se. Američko izvješće od 2. listopada 1945. tvrdi da je „znatna grupa ustaša još uvijek je na slobodi na području St. Gilgena i trenutno su pod istragom“. Pretpostavlja se da su u kontaktu s ustašama u britanskoj zoni u Spitalu, Klagenfurtu i Villachu. Krajem listopada potvrđen je dogovor State Departmenta s Foreign Officeom da Pavelić „treba biti izručen Jugoslavenima“. Veleposlanik Leontić je 10. prosinca 1945. pisao i britanskom ministru vanjskih poslova Ernestu Bevinu o pogrešnom tumačenju postupka oko izručenja ratnih zločinaca, na što mu je 19. prosinca odgovoreno kako su poslane „dodatne upute britanskim predstavnicima u Italiji i u britanskim zonama u Njemačkoj i Austriji, kako bi se osigurala provedba svih mogućih mjera u otkrivanju boravišta tih izdajica“. Na kraju je veleposlaniku skrenuta pažnja na „vodeći članak objavljen u Borbi 14. prosinca, koji navodi da savezničke vlade nisu uspjele izručiti Nedića i Pavelića jugoslavenskim vlastima unatoč činjenici da su jugoslavenske vlasti dale precizne podatke o gradu i ulici u kojima (kojoj) ovi ljudi žive“.

Leontiću je odgovoreno kako je „svaki navod u vezi s boravištem ove dvojice pažljivo istražen“, međutim, svi su se pokazali „u potpunosti neutemeljenima“. Britanska vlada će „rado slijediti bilo koje nove tragove koji bi u stvarnosti mogli dovesti do uhićenja“. U Foreign Officeu su 17. prosinca, kao odgovor na sve informacije s jugoslavenske strane, konstatirali: „Pavelić nije (1) prerušen u redovnika u samostanu u blizini Klagenfurta, (2) ne živi u vili kod Klagenfurta i (3) nije u sovjetskim rukama. Rekli smo Jugoslavenima da mi iznimno želimo predati ga njima kad ga nađemo, i da vojni predstavnici u Austriji moraju nastaviti njihovu potragu. (...) Ovdje je sada pismo iz Beča, koje kaže da ga se ne može naći“. Veleposlanik Stevenson je izvijestio kako Beogradska Borba od 15. prosinca ponovno u „žestokom članku zahtijeva izručenje ratnih zločinaca“, a „opravdanje kako britanske vlasti ne mogu utvrditi boravište Pavelića i Nedića unatoč točnim podacima“, ocijenjeno je „potpuno neuvjerljivim“.

 Koliko je jugoslavensko veleposlanstvo revno i uporno slalo upite o Paveliću govori i komentar Johna Colvillea iz Southern Departmenta u Foreign Officeu, zabilježen 22. prosinca: „Pošto nas jugoslavensko veleposlanstvo bombardira notama o Paveliću itd., predlažem malo protugranatiranja“. Krajem prosinca 1945. zabilježili su: „Mnogo puta smo rekli Jugoslavenima da kod nas nisu ni Pavelić ni Nedić, ali oni ne mogu izbiti iz svojih glava ideju da ih mi skrivamo iz nekih prikrivenih, vlastitih reakcionarnih razloga“. U Foreign Officeu su 20. prosinca 1945. nakon što ih je posjetio jugoslavenski veleposlanik te u prvom redu spomenuo slučaj izručenja Pavelića i Nedića, između ostaloga, odgovorili kako će u Jugoslaviji „jednom morati prevladati politika pomirenja“. Nakon svega, vjerojatno zato što nisu mogli uvjeriti Beograd da nemaju ništa s Pavelićevim skrivanjem, u Foreign Officeu su 24. prosinca konstatirali kako se Pavelić i Nedić „vjerojatno skrivaju u francuskoj i američkoj zoni u Austriji“.

I sam Staljin je optužio Churchilla, poslije njegova govora o „željeznoj zavjesi“, da Pavelića i Mihailovića želi ponovno dovesti na vlast u Jugoslaviji: „Churchill nas želi uvjeriti da će ta gospoda koja dolaze iz fašističkih krugova, uspostaviti i jamčiti potpunu demokraciju. Takva je Churchillova demokracija“. Kada je riječ o obaviještenosti savezničkih dužnosnika na terenu, zanimljiv je i sljedeći podatak: „Politički upravitelj u Koruškoj, kojeg smo pitali je li Pavelić bio u Klagenfuru, nije znao tko je Pavelić!“. Prema svjedočenju Dinka Šakića, on i Jakov Džal pripremili su sljedeće skrovište za Pavelića. Radilo se o mjestima Wolfnitz i Pustriz u Koruškoj (britanska okupacijska zona). Unajmili su sobu u selu Pustriz, a Pavelića predstavili kao tasta koji je u Beču. Nakon Pavelićeva dolaska, u ožujku 1946., Šakić se prebacio u Pustriz, a Džal i Pavelić su stanovali u Wolfnitzu. 

Prema Višnji Pavelić radilo se o „seljačkoj kući vlastnika imenom Kanika (ne u nikakvoj Šakićevoj kući kako se on hvalio i pisao medju svojim lažima), a u kojoj je prije mog otca boravio hrvatski ministar Dr. Lovro Sušić“. Radelić navodi kako je Pavelić „u ožujku 1946., sudeći prema tvrdnjama Udbe, uz pomoć američkih obavještajnih časnika prebacio se u englesku zonu. Stanovao je kod pukovnika Jakova Džala...“. Pavelić je za boravka u Wolfnitzu u srpnju 1946. osobno sastavio letak NDH u šumama dne 10. travnja 1946. g: „Sastavljen je na takav način da ostavi dojam kao da je objavljen od križara u Hrvatskoj. Najvažnije je bilo da se letkom uvjeri emigrante da postoji križarski pokret“. Kao pričuvno boravište za Pavelića, Šakić je u općini Granitztal kod obitelji Baumgartner dogovorio sobu i prijavio poglavnika pod imenom Petar Andoš. Ovim boravištem Pavelić se služio nakon što bi ga netko posjetio i ako bi bilo ugroženo njegovo prvo boravište. Prema istom izvoru, Pavelić se u Wolfnitzu zadržao šest mjeseci. Nakon što se pojačalo „češljanje područja u Štajerskoj, a potom i u Koruškoj“ od strane jugoslavenskih agenata „uz engleski blagoslov i praćeni austrijskim lokalnim činovnicima“, počele su pripreme za Pavelićevo prebacivanje u Italiju.

Naime, dr. Franc Hočevar opisuje djelovanje Vojne misije FNRJ u kojoj je bio „zadužen za političku koordinaciju svih jugoslavenskih misija koje su tada djelovale u Austriji“. Unatoč ometanjima od strane „američke vojne policije“ koja je „povrijedila diplomatski imunitet našega predstavništva i blokirala prostorije vojne misije“, ostvarili su „prilično dobar pregled stanja i djelovanja emigracije. (...) Taj ispad američke vojne policije, do kojega je došlo zbog toga što smo navodno pogodili interese američke tajne policije među ustašama, bio je za nas samo dokaz više da postoje određene podzemne veze, zbog kojih moramo biti još budniji, a i prodorniji“. 

Što se tiče potrage za Pavelićem Hočevar navodi: „U kasno proljeće 1946. godine ti su drugovi stekli dobar pregled nad ustaškim kurirskim vezama, naročito onima što su održavale kontakte između ustaša u britanskoj i američkoj okupacijskoj zoni. (...) Ustanovili smo da se Pavelić skriva u samostanima i župnim uredima te da često mijenja skrovišta. Neposredno oko sebe nije imao pratnju, a sa svojim je suradnicima održavao vezu preko kurira. Odvojeno od njega živjela je njegova obitelj, u to doba također u američkoj okupacijskoj zoni. (...) Naposljetku smo uspjeli pouzdano odrediti Pavelićevo trenutno skrovište. Bile su obavljene i posljednje pripreme, bio je određen i dan za njegovo hapšenje. No nakon svega ustanovili smo da je Pavelić u posljednjem trenutku izmakao hapšenje, promijenio skrovište i ubrzo zatim napustio Austriju. To je učinio u takvoj žurbi da je svoju obitelj ostavio ondje gdje je boravila dotad, a nije dospio ponijeti ni svoju prtljagu. Nju su nam poslije predali Amerikanci. (...) Ne mogu se sa sigurnošću ustanoviti uzroci zbog kojih nije uspjela akcija za hapšenje Pavelića. 

Način njegova nagloga bijega iz skrovišta te njegovo napuštanje Austrije ipak pokazuju da je morao biti upozoren da smo mu na tragu i da Austrija više nije sigurna za njega“. Jugoslavija je imala izaslanstvo u britanskoj okupacijskoj zoni, ali pod uvjetom da istražuje samo nejugoslavene. Međutim, bilo bi naivno vjerovati da se jugoslavenska strana u potpunosti držala toga dogovora. Sredinom svibnja 1946. Amerikanci su izjavili kako nemaju nikakvih primjedaba na to da jugoslavenska strana vrši potragu za Pavelićem i u američkoj okupacijskoj zoni u Austriji. No Pavelić tada više nije boravio u američkoj, nego u britanskoj zoni. Američka kontraobavještajna služba doznala je 21. svibnja 1946. od povjerljiva izvora koji je u hotelu u St. Gilgenu čuo da je Pavelić „dobro“, te da njegova „žena i kćer također žive u St. Gilgenu“. S druge strane, također u svibnju 1946., širile su se glasine kako se Pavelić nalazi u Rimu pod zaštitom Vatikana i da „često tajno razgovara s msgr Montinijem“. Giovanni Battista Montini u to je vrijeme bio kardinal i visoki dužnosnik u Državnom tajništvu, a kasnije je postao papa Pavao VI. 

Na koncu možemo zaključiti da je većina memoarskih, publicističkih i historiografskih tekstova koji sugeriraju kako su presudnu ulogu u Pavelićevu spašavanju imali Katolička crkva ili zapadne obavještajne službe, zapravo motivirana političkim razlozima, dok analiza izvornoga gradiva pokazuje da se nijedna od tih teza ne može dokazati. Štoviše, najvjerojatnijom se čini teza da je Pavelić, sa svojim bogatim konspirativnim iskustvom još iz vremena međuratnoga emigrantskog djelovanja u Italiji, vješto iskoristio postojeći kaos nakon okončanja rata i da se uspio skrivati u Austriji bez ikakve ozbiljnije pomoći kako Katoličke crkve, tako i zapadnih službi.

(Članak je prethodno objavljen na engleskom jeziku u posljednjem broju časopisa Review of Croatian History VII/2011 kojeg izdaje Hrvatski institut za povijest, a ovdje je objavljen u prijevodu uz male izmjene. Autor je doktorand povijesti na Sveučilištu u Zadru)

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.