Bijeg poglavnika NDH Ante Pavelića

Iako je od smrti Ante Pavelića prošlo više od pola stoljeća, njegov lik i djelo još uvijek su jedna od najkontroverznijih tema u historiografiji, a u dobroj mjeri i danas polariziraju hrvatsko društvo. Koliko mi je poznato do sada na nekom od hrvatskih sveučilišta nitko nije doktorirao na temu djelovanja Ante Pavelića. Ne treba posebno naglašavati kako ova istraživačka tema oskudijeva kritičkim znanstvenim radovima, a tek treba odgovoriti na izazov pisanja cjelovita monografskog djela koje bi na znanstven način prikazalo život i djelovanje Ante Pavelića. Prošlo je vrijeme crno-bijelog pristupa toj temi i sada nam je potreban pristup u boji, odnosno višeslojni pristup. Zadatak i cilj ozbiljnih povjesničara nije Antu Pavelića sotonizirati, ali ni divinizirati. Za povjesničara postoje samo činjenice, kontekst i interpretacija. Objektivno prikazati djelovanje Ante Pavelića važno je radi same historiografije, odnosno radi što boljeg razumijevanja čitave hrvatske povijesti 20. stoljeća. Tim više što je dugo vremena iz političkih razloga bio onemogućen svaki objektivan pristup toj temi. Dovoljno je spomenuti slučaj profesora Pravnoga fakulteta u Zagrebu Ferde Čulinovića kako bismo vidjeli „metodologiju“ komunističke historiografije kod obrade tema iz suvremene povijesti. Čulinović je, naime, dobio zadatak napisati povijest partizanskog pokreta za visokoškolsku nastavu. Rukopis je 11. kolovoza 1946. poslao u Agitprop CK KPH s molbom: „Molim za dobrotu, da se pregleda rukopis, da se dometne ili ispravi ili izbaci sve ono što smatrate da nije ispravno“. „Metoda Čulinović“ sama po sebi je razumljiva s obzirom na vrijeme u kojem je nastala i vrijedila. Međutim, svjedoci smo da se i danas u dijelu hrvatske historiografije, iako je od pada komunizma prošlo više od 20 godina, kod govora o Drugome svjetskom ratu još uvijek u velikoj mjeri ponavljaju narativi i dogme komunističke, odnosno jugoslavenske historiografije.