Bitka kod Hastingsa - propast anglosaksonske Engleske

Godina 1066. i bitka kod Hastingsa predstavljaju jednu od najvažnijih prijelomnica engleske povijesti u političkom, društvenom, gospodarskom i kulturnom pogledu. Naime, nakon što je u krvavoj bitki porazio posljednjega saksonskog kralja Harolda te preuzeo englesko prijestolje, normanski je vojvoda William, zvan Osvajač (eng. Conqueror), uveo u svojoj novoj stečevini brojne administrativne, društvene i graditeljske promjene prema uzoru na svoju Normandiju, jednu od najrazvijenijih regija Europe sredinom 11. stoljeća. Naime, u to je doba Normandija, uz Flandriju, bila najrazvijenija feudalna državina
u kojoj su se razvile institucije i običaji koji su vladaru davali znatno više ovlasti od jednostavne osobne vlasti. Oslanjajući se na normanske, tj. vikinške vojne tradicije te visokorazvijeni feudalni odnos između seniora i vazala, normanske vojvode raspolagale su znatnom i dobro organiziranom vojnom silom. Naime, svaki je vazal bio dužan na poziv svoga seniora podići određeni vojni kontingent, što je u Normandiji dobro funkcioniralo, jer normanske vojvode nisu izgubili kontrolu na poslovima koje su prepustili svojim vazalima. Štoviše, normanske vojvode imali su potpunu kontrolu nad Crkvom na svojemu posjedu, a i znatno su bolje koristili resurse na svom posjedu od bilo kojega drugoga zemaljskog gospodara u Francuskoj. S druge strane, saksonska Engleska suočavala se s velikim promjenama koje su u njezinu društvu prouzročile vikinške provale i normanska osvajanja. Politički gledano samo je jedna anglosaksonska
država, Wessex, preživjela to razdoblje. Naime, nakon što su tijekom 9. i početkom 10. stoljeća Normani zauzeli cijeli sjeverozapad Engleske, krenuli na Wessex i prema jugu, zaslugom Alfreda Velikoga, kralja Wessexa, i njegovih pristalica Normani su zadržani sjeverno od Temze. tlu Engleske potpale su pod Danelaw (Zemlja danskog zakona), dok je jedino jug, tj. Wessex, ostao u rukama saksonske dinastije. U narednom stoljeću Alfredovi nasljednici zauzeli su Danelaw, ali anglosaksonski kralj nikada nije mogao ostati siguran u potpunu lojalnost danskih kolonista.