Iako je na samom početku Sjevernog rata (1700– 1721) ruska vojska 19. studenog 1700. doživjela poraz kod Narve, ova je bitka označila početak buđenja nove svjetske velesile čija moć traje sve do danas. Unatoč tome što je Rusija cara Petra I. Romanova po mnogočemu zaostajala za svojim zapadnim susjedima, on je bio ustrajan u tome da se proširi na teritorij pod švedskom kontrolom i prodre do Baltika. Stoga je Petar sklopio savez s dansko-norveškim kraljem Frederikom IV. i poljsko- litavskim kraljem i saskim knezom izbornikom Augustom Jakim. Iako je napad na Švedsku krenuo iz smjera svih pet zemalja, švedski kralj Karlo XII. vrlo se brzo uz pomoć vlastite i nizozemske mornarice iskrcao nedaleko od Kopenhagena i iz saveza izbacio Dansku i Norvešku prisilivši ih na sklapanje mira. Zatim je dio svoje vojske prebacio preko Baltika u Estoniju gdje su mu se priključile estonske i finske pukovnije švedske vojske pa je s nešto više od 10 000 vojnika i 37 topova krenuo prema Narvi koju su opsjeli Rusi. Još od listopada ruska se vojska od oko 37 000 vojnika i 195 topova postepeno prikupljala oko Narve koju je branilo oko 2 000 Šveđana.
Napadi ruske vojske na Narvu zbog lošeg vođenja, nedovoljnog broja topova te gubitaka uslijed hladnoće i bolesti bili su bezuspješni. Kada je 18-godišnji švedski kralj stigao kod Narve, ruski je car napustio svoju vojsku vjerujući da se tako male snage neće usuditi napasti te je prepustio zapovjedništvo vojvodi Charlesu Eugèneu de Croyu. Iskoristivši vjetar koji je puhao Rusima u lice, švedski su se vojnici, u dvije kolone koje su predvodili general Carl Gustav Rehnskiöld i kralj osobno, neopaženo približili ruskoj opsadnoj liniji i u brzom prodoru presjekli je na tri dijela. Šveđani su tada usmjerili glavninu napada na opkoljeni ruski centar te prisili ruskog zapovjednika de Croya na predaju. U međuvremenu je na ruskom lijevom krilu ruska konjica pružila otpor, ali je odbijena. Tijekom njezina povlačenja propao je pontonski most preko rijeke Narve pa je većina ruske vojske ostala zarobljena na zapadnoj obali. Stekavši prednost, Šveđani su tijekom ostataka dana uništavali dio po dio preostale ruske postrojbe. Šveđani su kod Narve izvojevali jedan od svojih najvećih vojnih trijumfa pobijedivši znatno nadmoćnijeg protivnika. Karlo je imao samo 667 poginulih i oko 1 200 ranjenih vojnika, dok su Rusi izgubili oko 10 000 vojnika, dok ih je oko 20 000 zarobljeno.
Osim toga ostali su bez gotovo svih topova i prtljage. S obzirom na velik broj zarobljenika, vojnici su razoružani i pušteni, dok su samo časnici ostali u zarobljeništvu. Ipak, mladi švedski kralj okrenuo se na jug i unatoč značajnim pobjedama nije iskoristio priliku da Rusiju potpuno izbaci iz rata. Ovu nenadanu priliku te pouku poraza kod Narve iskoristio je ruski car da reformira i izvježba svoje postrojbe te stvori moćnu vojnu silu kojom će 1704. ipak osvojiti Narvu, a 1709. kod Poltave zauvijek skršiti švedsku vojnu nadmoć i pretvoriti Rusiju u svjetsku silu.