Cetinska krajina 150 godina pod vlasti osmanlijskih osvajača

Golemo sinjsko polje, na žarkom ljetnom suncu, činilo se još veće, jer modrušasta maglica sakrivaše očima udaljene bregove. Sve je mirovalo u popodnevnom žaru, a daleke kamene planine ječe se modrile, vireći nepomično iza te niske i tanke maglice. činiko se da je cijela krajina u raskošnu ljetnu snu ili kao da počiva nakon ljte borbe i izvršena junaštva.
Krajem toga polja vuče se tihano nevelika rijeka, s koje silno sunce dizaše onu plavu maglu, da se kroza nju poigra svojim zrakama. To je Cetina, što daje ime svoj prostranoj krajini, nadaleko i široko oko sebe.
...Pa gdje bi negdje među brdima začuo otegnutu junačku pjesmu, što pominje tamnicu i okove, krv i handžare, te vidio, gdje zalazi u klanac zapeškiren kršan momak sa sjajnim srebrnim tokama i dugim dževerdadom, oćutio bi blizinu čarobnoga i junačkoga Istoka. Ta Cetinjani ni sad ne misle, kako bi živjeli mirno, već živu mirno što moraju i što nema nikoga, da se s njima bori.
Turci su davno otišli, ali prije toga zažegoše u njima želju za borbom i slavom, za snagom i osvetom. Mučila ih ta želja, a i zavodila na koješta, što ne bi zvali junaštvom u onim krajevima, gdje nikad nije bilo Turaka.