Tijekom istraživanja arhivske građe istraživač nailazi na brojne zanimljive dokumente. Jedan je od takvih i prosvjedna peticija koju su žumberački uglednici i starješine uputili ratnom ministarstvu, a koja je objavljena 20. lipnja 1871. godine na stranicama hrvatskoga narodnjačkoga lista Branik. Ovaj iznimno vrijedan dokument pruža neposredan uvid u kolektivnu svijest i samosvijest Žumberčana uoči raspusta Vojne krajine. Peticiju, kojom se oštro očitovalo protiv tadašnjih političkih inicijativa za priključenje Žumberka Kranjskoj, potpisalo je 157 žumberačkih uglednika. Svoju su nacionalnu i kulturnu pripadnost, temeljem uskočke tradicije, starosjedilačkog plemstva i naseljeničke prošlosti s početka 16. stoljeća, jasno saželi u ključnom dijelu izjave: „Mi žitelji kotara žumberačkog po rodu smo Hrvati, a stranom smo 1533. i 1550. doseljeni iz nekadanje male Vlaške (Rascie) preko Dalmacije a stranom opet prvobitni stanovnici, bud plemići, bud podanici vlastelah u kotaru Žumberčkom“.[1]
Iako su se u Beču povremeno pojavljivale političke inicijative za promjenu administrativnog okvira Žumberka pripajanjem Kranjskoj, one na samom terenu nisu naišle na širi odjek niti su izazvale dublju društvenu polarizaciju. Suprotnu peticiju podržalo je tek desetak osoba, među kojima se isticao stariji Mijo Badovinac – bivši saborski zastupnik. Time se našao u potpunom raskoraku s pretežitim raspoloženjem cjelokupne zajednice, ali i sa svojim sinom Nikolom Badovincem, istaknutim zagrebačkim financijskim stručnjakom, političarem i jednim od najvatrenijih boraca za očuvanje hrvatskoga karaktera Žumberka.[2]
Snažnu i postojanu samoidentifikaciju Žumberčana potvrđuju i putopisni te saborski izvori iz sredine i druge polovice 19. stoljeća. Još je Stanko Vraz 1841. godine zabilježio karakterističan iskaz lokalnog stanovništva: „Ako pitaš Uskoka: Šta si ti? Kazat će ti: Ja sam Vlah!“[3] Godinu dana poslije (1842.), u Žumberku je boravio i belokrajinski pisac Ivan Navratil, čije su uspomene o kranjskim Vlasima objavljene tek 1866. godine donijele dragocjen dijalog: – „Upitam ih kako sada nazivaju sami sebe? – 'Žumberčani'. – 'A kako nazivate svoj jezik, to jest, kako govorite?' (zavrtim malo po njihovom) – 'Žumberski, a neki kažu i hrvatski!'“
Upravo je Ivan Navratil godinama kasnije, u ulozi slovenskog zastupnika na raspravi u Kranjskom zemaljskom saboru 1881. godine, otvoreno posumnjao je li pripajanje Žumberka Kranjskoj uopće u interesu tamošnjega žiteljstva. Prema njegovu mišljenju, žumberačko je stanovništvo »uopće hrvatsko«, ima upravu na hrvatskom jeziku, unijatsku crkvu i hrvatske škole. Tom je prigodom spomenuo i kranjskoga agitatora koji je morao bježati pred žumberačkim batinama, dok je njegov kolega Luka Svetec također upozorio saborsku javnost da su »Žumberčani čisti Hrvatje, drugoga narečja kakor Slovenci«.[4]
Kroz sve te dugotrajne rasprave od sredine 19. stoljeća do prve decenije 20. stoljeća stanovnici Žumberka su za sebe u ogromnoj većini držali da su Hrvati čvrsto ukorijenjeni u svoju trostoljetnu krajišku i uskočku tradiciju. S druge strane, etikete poput „Vlaha“ ili pokušaji svrstavanja pod Slovence/Kranjce bili su produkt starih statusnih naziva ili geopolitičkih pretenzija tadašnjih administracija u Beču, Grazu i Ljubljani, kojima se lokalno stanovništvo uporno i aktivno suprotstavljalo. Iako je na Žumberku postojalo snažno grkokatoličko stanovništvo koje je u obrednoj tradiciji dijelom vuklo korijene iz starih vlaško-uskočkih migracija s Balkana, akteri toga vremena – ni kranjski Nijemci koji su ih htjeli pripojiti Kranjskoj, ni slovenski zastupnici koji su osporavali tu inkorporaciju, ni sami zagrebački političari, a ponajmanje sami Žumberčani u svojim opsežnim proglasima i molbama – nikada ne koriste srpsku nacionalnu odrednicu.
Bilješke i izvori
„Protest Žumberčana kralja proti odciepljenju od Hrvatske“, Branik, br. 71., 20. lipnja 1871.
Usp: Marko Zajc, „Problem »pripadnosti« Žumberčanov in Marindolcev v desetletjih pred razpustom Vojne krajine 1881 in po njem”, Dve domovini / Two Homelands, št. 25, Ljubljana, 2007., str. 15–38 (posebno str. 22–24).
Stanko Vraz, Put u gornje strane, u: Dĕla Stanka Vraza, V. dio, Matica hrvatska, Zagreb, 1877., str. 72.
Usp: Marko Zajc, „Problem »pripadnosti« Žumberčanov in Marindolcev v desetletjih pred razpustom Vojne krajine 1881 in po njem”, Dve domovini / Two Homelands, št. 25, Ljubljana, 2007., str. 15–38.