Glavni cilj japanske kampanje bio je ukloniti američku dominaciju na Filipinima, stacionirati carsku vojsku kako bi se izveo lakši prodor u jugoistočni Pacifik te osigurati liniju komunikacije između Japana i okupiranih područja na Jugu. Invaziju na Filipine predvodila je japanska južna ekspedicijska armijska grupa. Primarni zadatak spomenute armije, osim osvajanja Filipina, bio je dočepati se sirovina u Malaji te nizozemskih i britanskih kolonijalnih posjeda u jugoistočnom Pacifiku. Japanske invazijske snage sastojale su se od 14. armije, koja je u svom sastavu imala dvije pješačke divizije 16. i 48. i 65. brigadu kao pričuvu. U sastav 14. armije ušla je 48. divizija (Formoza). Spomenuta divizija nije imala borbenog iskustva, ali je smatrana jednom od najboljih jedinica carske vojske, specijalno obučena za amfibijsko ratovanje.
Između ostaloga, 14. armija imala je u svom sastavu 4. i 7. tenkovsku pukovniju, pet bojni topništva, pet protuzračnih topničkih bojni, četiri protutenkovske satnije i bojnu minobacača. Borbena inženjerska grupa uključena je, kao jedinica podrške, u sastav 14. armije. Zapovjednik 14. armije bio je general Masaharu Homma (1887. – 1946. godine). U invaziju je bila uključena 2. i 3. flota u sastavu japanske Mješovite flote. Treća flota u svom je sastavu imala dvije eskadre razarača i diviziju krstarica druge flote i nosač zrakoplova klase Ryujo koji je bio u sastavu Prve zračne flote. Jačina carske mornarice u invaziji na Filipine ukupno je brojila: nosač zrakoplova, pet teških krstarica, pet lakih krstarica, 29 razarača, 17 minopolagača i četiri torpedna čamca. Združene zračne snage armije i mornarice brojile su 604 zrakoplova u filipinskoj kampanji. U narednim mjesecima kampanje japanske su snage narasle do brojke od 129.435 vojnika. S druge strane, združene obrambene snage Filipina, početkom prosinca 1941. godine, organizirale su američke snage na Dalekom istoku. Američke snage u svom su sastavu imale 1. diviziju filipinske vojske, zatim 2. diviziju, deset mobiliziranih pričuvnih divizija i odsjek američke vojske na Filipinima.
General Douglas MacArthur bio je zapovjednik američkih snaga na Filipinima, a još početkom prosinca organizirao je obranu Filipina te utemeljio raspored obrambenih snaga u četiri taktična zapovjedništva: Sjevernoluzonske snage imale su u sastavu 11., 21. i 31. pješačku diviziju, zatim 26. konjaničku pukovniju, 45. pješačku bojnu i topničku grupu od dviju bojni haubica kalibra 155 mm i jednu bojnu brdskih topova kalibra 75 milimetara. U sastavu spomenutoga taktičkog zapovjedništva bila je 71. filipinska pješačka divizija, a služila je kao pričuva. Južnoluzonske snage kontrolirale su istočno i zapadno područje od Manile, a u svom su sastavu imale 41. i 51. pješačku diviziju te 2. topničku grupu. Visayan- Mindanao snage su u svom sastavu imale 61. (stacionirana u Panayu), 81. (stacionirana na Cebu i Negrosu) i 101. pješačku diviziju stacioniranu u Mindanau. Naposljetku, tu je i taktičko zapovjedništvo pričuvnih američkih snaga koje je u sastavu imalo filipinsku diviziju, 91. pješačku diviziju te stožer filipinskog odsjeka američke vojske smješten sjeverno od Manile. Pričuvne američke snage bile su pod izravnom kontrolom generala MacArthura, kao i nezavisna tenkovska grupa oformljena od 192. i 194. tenkovske bojne. Ukupna jačina obrambenih snaga, u narednim mjesecima, dostigla je brojku od 151.000 vojnika. Japanci su počeli s prvim ratnim operacijama na sjeveru Filipinima 8. prosinca 1945. godine. Japanske kopnene snage, uz podršku carske mornarice, iskrcale su 45.000 vojnika u Luzonu 22. prosinca 1945. godine.
Naime, japanska 14. armija započela je 8. prosinca 1941. iskrcavanje na otok Batan, 190 km od sjeverne obale Luzona. Zatim su 12. prosinca Japanci iskrcali 2.500 vojnika 16. divizije kod mjesta Legazapi, na južnom dijelu Luzona. Glavni napad japanskih snaga dogodio se 22. prosinca duž istočne obale zaljeva Lingayen. Japanci su napadali jačinom od 43.110 vojnika uz podršku topništva i 90 tenkova. Japanske su snage probile američku obranu organiziranu duž obale spomenutog zaljeva i noću 23. prosinca napredovali su 16 km duboko u unutrašnjost. Obrambene snage nisu mogle zadržati japanski prodor, stoga su se povukli na poluotok Batan po naredbi generala MacArthura 24. prosinca 1941. godine. Na spomenutom poluotoku utaborilo se 80.000 vojnika i više od 20.000 izbjeglica. Japanci su nastojali zatvoriti poluotok kako bi doveli protivničke snage do potpunog okruženja. Japanski napadi trajali su od 7. siječnja sve do početka svibnja 1942. godine kada su osvojili Filipine. Obrambene snage odupirale su se japanskim snagama na Batanu puna tri mjeseca, sve do konačnog pada Batana 9. travnja 1942. godine. Kako bi se osvetili protivniku, Japanci su napravili jedan neslavan čin – prisilili su poražene američke i filipinske vojnike na marš dug 130 km od Batana do najpoznatijega japanskog logora za ratne zarobljenike O’Donnell.
Takav je čin ostao u historiografiji zapamćen kao Bataanski marš smrti. U filipinskoj kampanji japanski gubici iznosili su 22.500 vojnika, od toga 9.000 mrtvih, 500 nestalih i 13.200 ranjenih. Obrambene snage imale su 25.000 ubijenih vojnika, 21.000 ranjenih i više od 100.000 zarobljenih te smještenih diljem Filipina u japanskim ratnim logorima.
Japanska Mješovita flota pripremala se za operaciju u zapadnom Pacifiku. Kod otoka Ogasaware japanska flota sastavljena od pet krstarica, jedne flotile razarača, jedne flotile podmornica, jednog nosača hidrozrakoplova te četiriju transportnih brodova krenula je invaziju otoka Guam početkom prosinaca 1941. godine. Nekoliko sati poslije japanskog napada na Pearl Harbor 8. prosinca 24 japanska bombardera faktorom iznenađenja napali su otok Guam. Napad je bio usmjeren na zračnu bazu, kako bi se onemogućilo protivničko korištenje zrakoplovstva. Japanski zrakoplovi bombardirali su otok iz zračne baze na otoku Taongi, 550 km južnije od otoka Guama. Japanska flota stigla je pred otok Guam 10. prosinca.
Japanski razarači i krstarice bombardirali su topovima kalibra 125 mm protivničke položaje na otoku. Obrana otoka sastojala se od 547 američkih vojnika, a posjedovali su šest dalekometnih topova kalibra 125 mm, 12 protuzračnih topova kalibra 75 mm te nekoliko malokalibarskih automatskih topova i četiri lovca koja su preživjela japanski napad. U borbama za otok Guam američki vojnici srušili su jedan japanski zrakoplov. Američka posada otoka predala se 10. prosinca, uz gubitke od 17 poginulih, 35 ranjenih i 406 zarobljenih. Između ostaloga, Japanci su potopili američki minolovac i oštetili su tovarni brod i dva patrolna broda. Japanski gubici iznosili su šest ranjenih i jedan poginuli vojnik te jedan izgubljen zrakoplov.