Povijest Hrvata

Generali

Foto: VP magazin
Generali
08.09.2014.
u 14:27
Zanimljivo je da je od svih pet generalskih činova samo jedan, onaj general-pukovnika, bio u uporabi tijekom hrvatske povijesti
Pogledaj originalni članak

Uredbom o činovima, dodjeli činova, promaknućima u viši čin te prevođenju i odorama pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske od 10. listopada 1991. uvedena su tri generalska čina: general-bojnik, general-pukovnik i general zbora. Njima se 1995. godine pridružuje čin stožernog generala kao najviši generalski čin koji se dodjeljuje samo za naročite zasluge, a izmjenama Zakona o službi u oružanim snagama od 1. listopada 1999. godine koji je stupio na snagu 1. siječnja 2000. činovi su usklađeni s onima NATO saveza te je uveden još jedan generalski čin – brigadni generalZanimljivo je da je od svih pet uvedenih generalskih činova samo jedan, onaj general-pukovnika, bio u uporabi tijekom hrvatske povijesti.

Generalski činovi nastaju zajedno s ostalim vojnim činovima i utvrđuju se u 18. i 19. stoljeću. Podsjetimo da sve do tada činovi uglavnom nisu postojali, već samo nazivi dužnosti ili položaja koji su se dobivali privremeno, za trajanja rata. U srednjem vijeku vojsku bi vodio sam vladar ili pak netko koga bi on za to ovlastio, najčešće ban, župan, knez, herceg... Kao posebni naziv za visokoga vojnoga zapovjednika u nas je postojao samo naziv vojvoda, a poslije kapetan. I jedan i drugi naziv mogli su označavati i nekog nižeg vojnog zapovjednika (o kapetanu smo već govorili u članku o satniku) pa se s vremenom za glavnog zapovjednika udomaćio naziv glavni kapetan, veliki kapetan ili generalni kapetan. Vojvoda se u raznim dokumentima spominje i kao zapovjednik manje skupine ljudi, ali i kao niži općinski službenik. Primjerice, područje Turopolja je u 17. stoljeću bilo podijeljeno na više sučija, a svaka sučija imala je svoje spravišće. Svaka sučija birala je svoje “vojvode” i “detiće” radi nadzora nad šumama, vinogradima i poljima na svome prostoru, a oni su obavljali i izvršne redarstvene i kaznene funkcije.

Na primjer, Sučija Pleso-Rakarje-Ilovinjak donijela je na svome spravišću od 19. siječnja 1642. godine sljedeću odluku: “Koj goder bi vu Lušcu hrastovo drevo posekel prez sučeve volje i dopušćenja vse općine, da zapada biršaga (globa ili kazna, op. autora) dva dukata. Ako bi ga pak vojvode našle sekuć, da mu imaju vola vuzeti; ako bi vole ne bilo, halju i sekiru, što bi vredno bilo dva dukata, ako li ga ne zavernu, da ga imaju na domu kaštigati, lestor da se pravdeno zvede, i takov biršag da se ima za obćinu obernuti, sucu na ruke davši.” Na području Siska postojali su godine 1841. sljedeći redarstveni službenici: kastelan, dva satrapa, vojvoda i špan. Nije točno određeno što je bila vojvodina dužnost, tek je poznata njegova plaća: 35 forinti, 4 vedra vina, 16 mjera žitarica, 21 funta soli, 70 funti govedine, 1 krava, 20 centi sijena i 10 centi slame godišnje. Vojvoda je u Hrvatskoj postupno izgubio svoje vojno značenje, a prema njemačkom/austrijskom uzoru stekao je značenje visoke plemićke titule, više od kneza, dok je između vojvode i kralja postojao još nadvojvoda ili veliki vojvoda. Međutim, Kraljevina Srbija uvela je godine 1901. čin vojvode kao najviši vojni čin koji se mogao steći za zasluge u ratu, a u Hrvatskoj taj čin stječe negativno značenje u vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije i u Drugom svjetskom ratu jer su se četnički zapovjednici nazivali vojvodama.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.