Gradska straža grada Zagreba

Kako svaki europski grad ima svoju povijest i vrste dužnosnika koji su obnašali sigurnosnu službu, tako niZagreb nije iznimka.Zagreb je bio utvrđen od pamtivijeka, ali tek 13.stoljeće možemo uzeti sa sigurnošću kada govorimo o nekoj ozbiljnijoj fortifikaciji. Na četiri mjesta te su zidine bile „probijene“, odnosno Gornji grad je imao četiri ulaza u nj. Zapis iz 1641. godine spominje i gradske vratare koji su imali zadaću zatvaranja tih vrata prilikom sumraka tako da se nepozvani ili pak kugom zaraženi građani ili okolni seljaci ne bi noću šetali ulicama.

Moram napomenuti da je Gornji grad bio rezerviran za tadašnju elitu, a današnji muzeji bile su gospodske palače. Tako je ulaz kod „Kamenitih vrata“ osiguravao Nikola Kleščić, „Nova vrata“ (kod Opatičke ulice) osiguravao je Juraj Slobočin, „Mala vrata“ ( kod  Dverca) Gabrijel Požgaj, a „Mesnička vrata“ (kod istoimene ulice) osiguravao je Mijo Kosaković.

Ti su se vratari nazivali „janitores sive portarum civitatis clavigeri“.

Osim tih vratara, grad je imao zasebnu jedinicu stražara, preteču današnje policije ili povijesno gledano žandarmerije. Godine 1696. u zapisniku se spominju i gradski stražari „satrapae“:„Juraj kosić, Juraj Bumor, Andrija Kerbet, Juraj Kovačić. Kosić i Bumor dobivahu u ime plaće 28 ugarskih forinti na godinu, Kerbet samo 20, a Kovačić, koji bijaše tamničar „custos carcerum“, jedva 16 ugarskih forinti“.

Vođeni današnjim standardima, ti su stražari imali činove i funkcije za koje su bili plaćeni iz gradske blagajne, imali su mogućnost uhićenja građana kao i mogućnost opominjanja. Ista služba straže bila je prva javna služba reda i mira u kojoj su mogli djelovati i obični građani bez obzira na status. Jedini uvjet bio je da nemaju zabilježen nikakav zločin ili prekršaj te da svojom „moralnošću“ nisu ugrozili javni red i mir.

Prisega tih istih stražara kao i vratara bila je sljedeća:

„ Ja N.N. prisežem na živoga Boga, devicu Mariju i vse svete, da ja hoću na cesarove i kraljeve svetlosti ovoga plemenitog varaša vrateh, vernom dužnostjum, verno i pošteno,

polag zapovedi gospoda sudca, plemenite gospode magistratuša i gospona kapitana grabantsku vratarsku čast i službu noć i dan verno i pošteno obnašati, služiti, na njih stražariti i čuvati i vure marljivo zvati;

Plemenitom magistratušu i polag njih milosti volje i hotenja gosponu kapitanu, polag ove prisege i časti moje pokoren biti.

Tako mi Bog pomozi i vsi sveti!“

Gradska straža sudjelovala je i u famoznim uhićenjima „vještica“ koje su živjele na Gornjem gradu, te im je glavna funkcija bila održavanje reda. Kako su u to vrijeme harale razne zarazne bolesti koje su se širile robom i putnicima, ali i čišćenjem noćnih posuda nasred ulica, stražari su morali upozoravati građane na higijenu, paziti na građevine od mogućih lopova kao i opominjati građana zbog buke, pljuvanja, tučnjava, opijanja i sl.

Od opreme koju su imali, bili su standardizirani prema austrijskim standardima, imali su iste uniforme, „pickelhaube“,stil kaciga s grbom grada Zagreba,sabljom, ali u arsenalu su imali i puške kojima su vježbali gađanje na streljani koja se nalazila na Tuškancu (parku oko Gornjeg grada).

Danas o njima postoji jako malo informacija, a jedini pisani tragovi koje sam uspio naći nalaze se u knjizi Rudolfa Horvata „Prošlost grada Zagreba“ te u Muzeju grada Zagreba. Svake subote tijekom proljeća i ljeta od 17 do 20 sati možete upoznati gradskog stražara na Gornjem gradu u sklopu programa Turističke zajednice grada Zagreba, kao i na Živim slikama u Muzeju grada Zagreba.