FELJTON (1) "HOS U VUKOVARU"

HOS u Vukovaru 1991. godine

Foto: VP magazin
HOS u Vukovaru 1991. godine
19.10.2014.
u 14:48
Ovo je priča o postrojbi koja je dragovoljno krajem rujna otišla put vukovarskoga ratnog pakla i koja je u Domovinskom ratu, gledajući u postocima, pretrpjela enormne gubitke
Pogledaj originalni članak

Krajem lipnja 1991. godine Hrvatska stranka prava otpočela je ustroj Hrvatskih obrambenih snaga – HOS, postrojbi u čiji su sastav ulazili dragovoljci bez obzira na njihovu stranačku pripadnost. Ovo je priča o postrojbi koja je dragovoljno krajem rujna otišla put vukovarskoga ratnog pakla i koja je u Domovinskom ratu, gledajući u postocima, pretrpjela enormne gubitke. Od 58 pripadnika te postrojbe, samostalne satnije HOS-a Vukovar, 28 ih je poginulo u Vukovaru ili oko njega (ili zbog posljedica ranjavanja ili boravka u logoru), a većina ostalih više je puta ranjavana tijekom borbi u listopadu i studenome. Stoga možemo konstatirati da je zapravo riječ o postrojbi s vjerojatno najvećim gubicima u ratu u kojoj je više od pola ljudi poginulo, a među preostalima, gotovo 80 posto ih je ranjeno ili kompletno izbačeno iz stroja. Tako je bilo i na drugim područjima. U knjizi prvog zapovjednika 4. brigade ZNG-a generala Ive Jelića (Jelić, Ivo. 2011. Čovjek i rat. Split. 163-165) navodi se da su HOS-ovci primljeni u brigadu „uz uvjet da bezuvjetno izvršavaju njegove zapovijedi“, što je odlučno prihvaćeno.

Jelića „nije zanimala politika, jedino uspjesi na bojnom polju, a momci iz HOS-a to su povjerenje potvrdili na najbolji mogući način i to hrabrošću i poštenjem“. I drugim zapovjednicima koji su primili postrojbe HOS-a u svoje brigade (113., 126., 142. i druge brigade HV-a) „nije bilo stalo do političke licemjerne arogancije i bahatosti, nego do ratnika s kojima će izvršiti bojne zadaće, a HOS-ovci su bili dobri ratnici“. Jelić navodi da su „neke pjesme, slike, oznake i parole bile sporedna stvar u odnosu na spremnost na žrtvu i patnju, čega je uostalom bilo i u drugim postrojbama“ te ističe: „Konačno, nije nam poznato slučaj da su ovi momci (HOS-ovci, op. a.) učinili ijedan nevojnički čin (ubojstvo, krađu, palež i rušenje ili druge zločine) nego su to radili razbojnici i mafijaši koji to rade i danas“. O hrabrosti i ustrajnosti bojovnika HOS-a svjedoči i Jelićevo zapažanje: „Najteže kod postrojbi HOS-a bilo je upravo mijenjanje njihova moralnog kreda koji nije priznavao uzmak, tj. povlačenje, makar za posljedicu imao stradavanje cijele postrojbe.  To općenito nije uvijek korisno ni vojnički bezuvjetno i logički opravdano (...) Međutim, postrojbe HOS-a su i formalnim ulaskom u brigadu taj problem svele na racionalnu i objektivnu potrebu“. 

Trebalo je proći „nekoliko godina da aktualna vlast prizna HOS“ (državni vrh tek je 1996. službeno priznao HOS, a u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i njihovih obitelji od 1. siječnja 2005. HOS se prvi put eksplicitno navodi kao sastavni dio OS RH). U nekoj drugoj državi, ovi borci, dakle dragovoljci koji nisu u opsadu Vukovara pošli kao profesionalci ili zbog mobilizacije, bili bi heroji. Kod nas se o njima gotovo ništa ne zna, tek odnedavno iznova su počele kolati određene informacije, no to je samo rezultat aktivnosti njihovih preživjelih članova i bliskih prijatelja. Nažalost, već više od 20 godina mediji ignoriraju postojanje HOS-a, konkretno čak i ovu uistinu nevjerojatnu i herojsku priču iz obrane Vukovara.  

Povjesničar uvijek žudi za kvalitetnim izvorima, prije svega dokumentima, no ovu priču rekonstruirao sam isključivo putem jednoga jedinog dokumenta, koji zapravo svjedoči sve, a to je popis poginulih i ranjenih HOS-ovaca! Sve ostalo temeljio sam na sjećanjima nekoliko preživjelih boraca i branitelja Vukovara koji se sjećaju HOS-ovaca, ali i srpskih izvora koji su neveliki, ali koji itekako dovoljno govore o ulozi HOS-a.

Mjesec je studeni, Vukovar i vukovarska bitka iznova će biti udarna tema medija. Nažalost, iznova se nitko neće sjetiti HOS-ovaca, čak ni u medijskom stampedu u kojemu sudjeluju i mediji koji agresiju na Hrvatsku tretiraju kao građanski rat. Stoga, pročitajmo priču HOS-ovaca i, ako nam se katkada učini nevjerojatnom, samo valja promisliti o broju njihovih gubitaka. 

Ako branitelji Vukovara koji su bojevali na Sajmištu ili Bogdanovcima osjete da su premalo spominjani, kao autor unaprijed se ispričavam. Njihove priče, ako već nisu ispričane, svakako će jednom naći put do medija. Priču o HOS-u, nažalost, nitko ne želi pisati.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 11

PA
pacoje
17:48 19.10.2014.

svi srbi iz srbije,kada budu dolazili u Vukovar,trebali bi da kroce zamisljeni,a Hrvati bi trebali to mjesto sa svih strana umjesto "welcome to vukovar" napisati Vukovar grad koji trazi svoju cast za svoj narod,jer mu ovaj narod jos nije dao odgovor kojeg ceka..da taj odgovor bi trebao razjasniti zasto se jos vukovarom zele politicari kusurivati sa agresorom

KR
krigger
16:54 19.10.2014.

Uz Policiju HOS je bio prva vojna formacija koja stala u obranu Ljepe nam nase, zahvaljujuci tadasnjem vodstvu pokojnom Anti Paradjiku. U podpunosti se slazem svime kaj je napisao autor teksta i slazem se sa gsp. Jelicem, i sad se sjetim koji je to zanos i volja bila kod deckih sve dok nisu dosli u tu stranku spekulanti, kvazi domoljubi kao sto je Ante Djapic, naravno radio je saamo u svom interesu.

PA
pacoje
18:22 19.10.2014.

invazija srbijanca na vecernji list...jedan srbijanac ima cak 45 profila ,mjenja nikove kao prde..z