Jedini saveznički general koji je mogao parirati Nijemcima

Američki general George Patton bio je jedan od najosebujnijih aktera Drugoga svjetskoga rata, čovjek o kome je napisano mnogo toga dobrog, ali i podosta loših stvari. Pa gdje je onda istina, razumno se zapitati? Za početak, možda će najbolje biti da prepustimo riječ onima koji su s njime ili protiv njega ratovali kroz tri duge i teške godine, sve do njemačke kapitulacije 1945. godine. Jedan od najvećih pobornika one pozitivne Pattonove slike svakako je njemački feldmaršal Gerd von Rundstedt koji je i sam bio briljantni vojskovođa. Predvodio je njemačku vojsku u trenucima najvećih pobjeda, čak i onda kada je bila natjerana u samoubilačke misije, ali svejedno je nekako uspijevao sačuvati glavninu svojih snaga. U očajničkoj ofenzivi kroz Ardene krajem 1944., njegove su umorne oklopne divizije ipak umalo presjekle savezničku vojsku na dva dijela prije nego što se umiješao Patton i sa svojih nekoliko divizija (u prvome naletu samo njih tri!) razbio obruč oko Bastognea kao ključnoga središta taktičkih pravaca. Za to se vrijeme Montgomery tek namještao i pripremao za pokret, a Bradley, Hodges i Eisenhower zgranuto gledali ne znajući zapravo što da rade. Patton je znao, i bez razmišljanja krenuo u akciju. Kada su, dakle, nakon rata Rundstedta upitali za najtežeg protivnika, bez imalo je razmišljanja odgovorio kako je baš Patton bio najbolji saveznički general. Pattona tada, na žalost, više nije bilo među živima, ali nema nikakve sumnje kako bi pohvalu od tako respektabilnoga protivnika smatrao najvećim komplimentom. Uostalom, komplimenata s njemačke strane zaista nije nedostajalo: tisuće i tisuće njemačkih vojnika i zapovjednika govorilo je isto – za njih je Patton bio najteži i najstrašniji protivnik.

A možda bi Pattona ipak više veselila pohvala od kojega saveznika, pa makar se radilo o Rusima, prema kojima nije gajio prevelike simpatije? Ako su njihovi generali i morali dobro vagati riječi, onda je barem Staljin (kojega je Patton inače nazivao krvožednim zločincem) bio upravo iznenađujuće iskren i u jednome intervjuu priznao – „Crvena armija nikada ne bi mogla zamisliti, a kamoli provesti takav proboj kakvoga je provela Pattonova Treća armija preko cijele Francuske“. Ovaj kompliment ima još veću težinu ako se zna kako je taj isti Staljin podignuo Crvenu armiju na razinu nedodirljive institucije, odnosno učinio od nje temelj na kojemu će graditi svoje komunističko carstvo. Unatoč tome, Pattona je ipak stavio na prvo mjesto. Između svih savezničkih generala malo je takvih koje su podjednako hvalili i saveznici i protivnici. Pattonovu ulogu ne ocjenjuju svi u pozitivnom svjetlu. Svi se njegovi suradnici slažu kako je bio težak čovjek, zahtjevan zapovjednik i često nepodnošljivo ćudljiv. Tako svadljiv i nepopustljiv zacijelo ne bi (čak i da je kojim slučajem poživio malo duže) ostvario nikakvu političku karijeru, posebno ne tako blistavu kao što je kasnije uspjelo Eisenhoweru. No Eisenhower je ionako dobrim dijelom bio diplomat prerušen u generala, odmjeren u izjavama i uglađen u ponašanju. S druge bi strane Patton zacijelo do posljednjega daha nastavio izazivati kontroverze, bez dlake na jeziku i bez ikakve mjere dajući politički nekorektne izjave. Kao strateg bio je fantastičan, ali su ga kao čovjeka mnogi upamtili u negativnom svjetlu i sve ih je više bilo koji su mu se željeli osvetiti za nekakvu nespretnu uvredu.

Nije bilo lako njegovim podređenima, kao što uostalom nije bilo lako niti njegovim šefovima: pa ipak i jedni i drugi se slažu kako je bio odličan, možda i ponajbolji saveznički general, i samo je zahvaljujući vještini na bojnome polju uspio preživjeti silne skandale kojima bi netko drugi već odavno minirao vlastitu karijeru. Kada bi neki nadobudni povjesničar, u svjetlu svega navedenog, htio Pattonovu karijeru (i uostalom njegov čitavi život) opisati s jednom jedinom rečenicom, onda bi ona vjerojatno glasila – „jednima najbolji, drugima najgori, ali baš nikome nezanimljiv“. I zaista, ako nikada nije bilo teško pronaći dovoljno Pattonovih pristaša ili protivnika, čini se da je mnogo teže bilo pronaći onoga tko o njemu nije stvorio baš nikakav sud. Susreti s njime nisu se zaboravljali. Pitanje je, naravno, koliko ima istine u toj njegovoj javnoj, glasnoj i nerijetko antipatičnoj slici „generala-šerifa“ (a koja je svima više-manje poznata): u ovom ćemo izdanju predstaviti Pattona ne samo kroz intervjue nego i kroz intimne misli koje je zapisivao u dnevnik, ne bi li tako čitateljima približili i onu njegovu drugu stranu, uglavnom (namjerno!) skrivenu za sve osim za najbliže prijatelje i obitelj. Da, bio je uistinu ponekad antipatični „šerif“, ali daleko od toga da bi to bilo sve – jer bilo je u Pattonu više humanosti i empatije nego u mnogima koji su se skrivali iza blagoga smiješka. Sve koji su o Pattonu do sada već stvorili neki sud, ili misle da je o njemu već ionako sve napisano, ipak pozivamo da pročitaju sljedeće redove. Možda do zadnje stranice doista potvrde svoje stavove, a možda se ipak predomisle kad saznaju više o njemu? Jedino ravnodušnih i dalje neće biti - u to smo pak sasvim sigurni. Patton nije, i nikada ne bi bio čovjek od „zlatne sredine“.

Potražite novo posebno izdanje Vojne povijesti "Patton", od petka 3. listopada na svim kioscima za samo 29,90 kn!