Spomen na Dan Cameron - 30. travnja 1863. godine

Bitka je brzo postala legendom, no u službeno najvažniju uspomenu postrojbe promovirao ju je tek general Rollet, ustanovivši na stogodišnji­cu osnivanja "Legije" 1931. tzv. Dan Cameron. "Legija" je u Meksiku prvenstveno trebala osi­guravati komunikacije i opskrbne konvoje. Je­dan takav veliki konvoj za borce opsjednute Pu­eble trebala je osigurati 3. satnija 1. bojne koja je zbog bolesti prepolovljena na broj od 62 voj­nika. Zapovjednu zadaću preuzeo je višestruko odlikovani kapetan, Jean Danjou, koji je u jed­noj od brojnih ekspedicija ostao bez ruke. To ga ipak nije omelo da se služi drvenom rukom i tako ostane djelatni časnik. Očekivani prepad nije se dogodio na konvoj već na postrojbu koja je čekala da ga vojno osigura. U rano jutro, 30. travnja, Danjou je po velikom oblaku prašine shvatio da njegova satnija postaje meta te je zapovijedio povlačenje do hacijende Cameron koju su legionari već prošli i do koje ipak nisu stigli bez okršaja s prethodnicom meksičkoga konjaništva. Otjerali su ih, utvrdili prilaze haci­jendi, navodno popili po gutljaj vina iz Danjou­ve boce i pojedinačno mu dali zavjet da se neće predati unatoč bezizlaznoj situaciji. Uslijedi­li su napadi u nizovima, svakim novim, rastao je broj poginulih i ranjenih legionara. ali tako­der i žrtve napadača koje je pukovnik Mariano Milan uputio u opsadu. Legionarima je nekoh­ko puta upućen poziv na časnu predaju. Jednu je odbio Danjou, a nakon što je usmrćen puc­njem iz puške, poziv je odbio i poručnik Jean Vilain.

Kada je i on poginuo, isto je postupio i novi zapovjednik, poručnik Clement Nlaudet, koji je odbio više takvih ponuda. Žedne su legi­onare pokušali slomiti paljenjem vatri, no dim ih nije istjerao. Do predvečerja ih je ukupno bilo 12 sposobnih za borbu, ali nije im padalo na pamet predati se. Meksikanci su konačno krenuli u opći napad, legionari su ispucali po­sljednja punjenja, stjerani su u jedan kut gdje su se zajedno s nekoliko teže ranjenih zabari­kadirala posljednja trojica borbeno sposobnih vojnika. Ispred njih je iskoračio pukovnik An­gel Cambas i pitao predaju li se napokon. Ovaj su put legionari pristali, ali uz uvjet da zadrže svoje naoružanje i da se preživjelima pruži me­dicinska skrb. „Ovakvim borcima ne mogu ni­šta odbiti!", odgovorio je Cambas i održao riječ. Šesnaest je ranjenika preživjelo zarobljeništvo (Maudet i šestorica nisu) te su razmijenjeni za zarobljene Meksikance. Legenda možda i jest malo romantizirana, no činjenica govori da su 62 legionara 11 sati pru­žala otpor vojsci koja je u opsadi narasla na oko 2000 napadača i da su tolikoj sili nanijeli enor­mne gubitke, više od 400 poginulih i ranjenih Meksikanaca. Nakon dvije godine otkupljena je od nekoga mjesnog seljaka i drvena ruka ka­petana Danjoua koja je postala relikvija 'Legi­je", sjećanje na zapovjednika i subrce koji su legendarnom borbom promovirali moto: "Legija se nikad ne predaje!".