Nakon zauzimanja Petrinje i Viduševca velikosrpski agresor, početkom listopada 1991. godine, napredovao je prema Kupi iz pravca Gline s ciljem prelaska Kupe i spajanja sa svojim blokiranim snagama JNA oko Zagreba.
Da su uspjeli u tom naumu (spajanja s garnizonima JNA u Zagrebu, Samoboru, Karlovcu i Velikoj Gorici) Zagreb bi se našao u dometu neprijateljskog topništva i strašno nepovoljnoj pregovaračkoj poziciji.
Međutim hrabri hrvatski vojnici spriječili su zločinačke planove velikosrpskog agresora. Dana 5. listopada rijeku Kupu prelaze pripadnici 1. bojne 2.A brigade ZNG-a - "Crnih Mambi", te se raspoređuju po crti obrane: rijeka Kupa-Nebojan-Gorupići-Dumače-Novi Farkašić-rijeka Kupa.
Već prvoga dana pripadnici četvrtoga voda 3. satnije na čelu sa Željkom Galovićem odbijaju prodor tenkova u Novom Farkašiću. Napad je uspješno odbijen zahvaljujući pristiglom pojačanju jednog voda opremljenog raketnim bacačem OSA, pod vodstvom Slavka Franca. Nakon okršaja gardisti se povlače u Dumače gdje u slijedeća tri dana odbijaju još dva tenkovska i jedan pješački napad.
Da bi se uvjerili u situaciju na terenu pripadnici 1. satnije samoinicijativno odlaze u izviđanje i spoznaju da u nekoliko sela na potezu do Novog Farkašića neprijatelja nema. Stekavši bolji uvid u situaciju na tereniu Šafarić i Naglaš sugeriraju Demi i Bajanu da zauzmu Farkašić zbog većih mogućnosti obrane i već isti dan se trideset "Crnih Mambi" razmješta po selu. Sutradan ujutro u selo dolazi i sedamnaest domaćih ljudi rekavši da su čuli da je garda u selu i da su oni došli pomoći koliko mogu.
Kako se u selu zatekao jedan rovokopač, poslužio je ubrzanom kopanju rovova uz cestu, a na ostalim prilazima izvršeno je zapriječavanje protupješačkim i protutenkovskim minama. Među zapovjednicima koji su već sudjelovali u dosta bitaka na Banovini, pada dogovor da "odavde povlačenja nema".
Narednih dana dobivali bi uobičajenu porciju agresorskih granata, sve dok 18. listopada ujutro nije krenula kanonada koja je nakon nekog vremena utihnula. Bio je to znak da dolaze "gosti", a "odbor za doček" bio je spreman.
Iz pravca Vratečkog nadirala je kolona tenkova M84 praćena pješaštvom, žestoko tukući položaje branitelja. Branitelji iz rovova uzvraćaju čekajući da im se agresor što više približi. Čelni tenk M84 nailazi na minu, ali i s jednom gusjenicom nastavlja kretanje pucajući iz topa i pkt-a (mitraljeza).
Zapovjednik Mužić diže se iz rova, puca iz ose te pogađa tenk, ali nedovoljno dobro. Suborac mu puni osu, i Mužić iz drugog pokušaja pod vatrom iz pkt-a pogađa tenk u periskop. Tenk se nakon toga zanosi i ukopava u blatu. Agresor s jednim T55 pokuša prikvačiti sajlu i oštećeni M84 izvući iz blata, međutim Mužić i njega pogađa osom lakše ga oštetivši.
Dok je iz pravca Vratečkog bitka jenjavala, iz smjera Donjih Mokrica četiri tenka T55 praćenih pješaštvom primiču se položaju koji drži Bajan s par svojih ljudi i domaćim braniteljima. Izloženi snažnoj vatri tenkova i pješaštva ne mogu baš puno učiniti, ali zato mogu Šafarić, Hrga i Naglaš koji sa susjednog položaja pogađaju prvi tenk, a zatim se premještaju i pogađaju još jedan.
Neprijatelj potom odustaje od frontalnog napada pucajući iz zaklona po kućama koje su im vidljive, a u popodnevnim satima dobivaju podršku i od zrakoplova koji u više navrata bombardiraju i mitraljiraju Novi Farkašić.
Primicanjem noći četnicima se gasi volja za daljnjom borbom te se uz podršku topništva povlače odnoseći svoje mrtve i ranjene. Hrabri branitelj postali su svjesni u rano ujutro 19. listopada prilikom obilaska poprišta bitke. Na jednom kraju sela ostale su dva oštećena tenka T55, a na drugom kraju sela M84. Oko njih na svakom koraku nalazili su se vojna oprema, oružje, sanduci i krvavi zavoji.
Na anteni "osamdesetčetvorke" vijorila se jugoslavenska zastavica, a dečki ju skidaju i u šali nude Bajanu, a on ju sprema u džep hlača ni ne sluteći kako će mu uskoro dobro doći.
Kako bi se uvjerili gdje se nalazi neprijatelj, pada odluka o izviđanju. Bajan sa nekoliko ljudi kreće po gustoj magli u smjeru Vratečkog i nakon nekih pola sata pred njima se iz magle pojavljuju tenkovi parkirani u koloni pored ceste. Tada postaju svjesni da su ušli u uporište velikosrpskog agresora. Bajan se uodmah snalazi te vadi onu jugoslavensku zastavicu iz džepa, njome mahne stražaru, govoreći dečkima da budu mirni i ne diraju oružje. Prolazeći kroz logor gledaju vojnike koji odmaraju, čiste oružje i pripremaju se za napad. Uz rub šume zaokreću prema Farkašiću gdje je Bajan opet mahnuo stražaru zastavicom koja je poslužila kao propusnica.
Po dolasku u selo, u razgovoru s ostalim gardistima pada odluka - napasti pa što bude. Trebalo je iskoristiti maglu i faktor iznenađenja, jer ipak je napad najbolja obrana. Ubrzo se formiraju tri borbene skupin zapućuju put neprijateljskog logora. Po dolasku pred logor, Bajan poziva na predaju riječima "Gospodo vojnici, opkoljeni ste, imate pet minuta da se predate!"
Iako se ostale dvije grupe na lijevom i desnom boku još nisu pripremile za borbu, dolazi do otvaranja vatre iz logora, a onda nastaje totalni metež. Dvojica gardista osama pogađaju tenkove, drugi ispaljuju tromblone, bacaju bombe i tuku iz pješačkog naoružanja. Intenzitet vatre je stvorio dojam znatno jačih snaga u očima neprijatelja koji uzvraća, ali gledajući prvenstveno kako se povući.
Tjerajući neprijatelja prema seoskom groblju gardisti nailaze na ostavljeni Pintzgauer, a u njemu točno na ono što im je nedostajalo. Sanduci sa municijom, zoljama, tromblonima, raketama za ose - savršeno za popunu potrošenog. Nakon par sati borbe neprijatelj uvodi u borbu oklopne transportere i uz podršku topništva zaustavlja napredovanje gardista. Tom prilikom pogibaju dvojica gardista, a kako se neprijatelj povlačio prema Vratečkom, odustaje se od daljnjeg progona.
O tim događajima u kratkim crtama svjedoči i zapis jednog sudionika sa suprotne strane:
“Idemo za Glinu.”
“Pa, jel’ zna on da je most srušen?” prošapta Mujo, gledajući u vodnika Petrovića i pripaljujući cigaretu
“Zna. Idemo preko Dvora…znači satima smo u kamionu, a Glina nam je pred nosom” desetar namjerno prećuta da će se jedinica već sutra vratiti na bojište i napasti Nebojan. Po lokaciji mjesta i šturim vijestima koje su dobijali, Nebojan je bio pun vojske i neosvojiv....
Sutradan, snage JNA napale su selo Nebojan, uz samu rijeku Kupu. Nebojan je lociran u prirodnoj potkovi koju je rijeka vijekovima oblikovala, čineći time prirodnu prepreku i ograničavajući prilaz selu samo sa južne strane. Hrvatske snage nazvale su ovo područje 'Nebojanski džep', akciju koja je počela 18. oktobra, 'Akcija Farkašić'. Najteže borbe vođene su u Starom Farkašiću u kojem su bile ukopane snage MUP-a i vojske Republike Hrvatske.
Tokom noći hrvatska artiljerija (preuzeta iz kasarni JNA) je gađala po cijeloj liniji fronta i pogodila i samu komandu bataljona. Vozač pukovnika Listeka, Mađar Šandor poginuo je na licu mjesta.
Čitava četa mlade vojske, guštera sa 3 mjeseca obuke (među njima i bivši Mujin vod) opkoljena je od strane hrvatskih snaga. Mladi vojnici krili su se iza spomenika na katoličkom groblju i negirali poziv na predaju, nakon čega su hrvatske snage u samu zoru, kroz maglu, osule paljbu sa svih strana. Obruč je probio mitraljezac Mladen (Mujin zemo) omogućavajući proboj i spas desetinama preživjelih vojnika, no uprkos tome, JNA je pretrpjela najteži poraz na Baniji od početka rata.
Na malom groblju, pribijeni uz hladne, bijele i crne spomenike, razbacani po travi, ostale su desetine mladih tijela…
Mujina jedinica stala je tu noć, zatrpavana granatama, ali i zaustavljena samo kilometar izvan smrtonosnog obruča…
Pošto su uvidjeli da neprijatelj nema namjeru poduzimati napadne radnje, gardisti pregledavaju logor i kod jednog poginulog oficira pronalaze zapovijed general-majora Koturovića o prelasku rijeke Kupe i spajanju s garnizonima oko Zagreba i tek tada postaju svjesni kakve su planove velikosrba osujetili.
Rezime dvodnevne bitke bio je: zaustavljanje velikosrpskog osvajačkog pohoda, zarobljena 4 tenka (2 M84 i 2 T55), puno zarobljenog oružja, opreme i saznanje da se može napasti i poraziti bolje naoružanog i mnogobrojnijeg agresora.
S tim saznanjem 22. listopada 1991. pripadnici 1. pješačke bojne kreću u napad na selo Vratečko te prema Slani i Glinskoj Poljani na jednom pravcu, a prema Srednjim Mokricama i Međuračama na drugom pravcu. U toj akciji oslobođeno je desetak kilometara prostora uključujući nekoliko sela uz gubitak dva smrtno stradala gardista. Osim oslobođenog teritorija stvoreni su uvjeti za daljnje napredovanje koje je uslijedilo u prosincu iste godine.
Kako se ručni raketni bacač Osa M-79 90 mm u spomenutim borbama pokazao kao vrlo učinkovito protuoklopno oružje nešto kasnije naći će se i na amblemu 1. satnije i 1. bojne 2. A brigade ZNG-a.
@melinda: Ne da probleme izazivas, nego gnjev s tim sto usporedjujes Tudjmana sa Milosevicem.