Poslije višednevnih napada postrojbe JNA iz smjera Crne Gore i istočne Hercegovine 1. i 2. listopada 1991. probile su linije obrane Konavala. Do 15. listopada, kada je pao Cavtat, hrvatski branitelji uzalud su pokušavali zaustaviti napredovanje srpskocrnogorskih postrojbi kroz Konavle. Nakon toga glavnina se branitelja povukla prema Dubrovniku. No ne svi. Na okupiranom su teritoriju s oružjem ostala 33 branitelja – policajci, gardisti, pripadnici Odreda narodne zaštite i članovi mjesnih kriznih štabova (KŠ).
Razlozi njihova ostanka bili su različiti. Nekolicina se namjerno odlučila na ostanak, želeći nastaviti borbu protiv JNA u Konavlima. Druge je brzo napredovanje JNA onemogućilo da se na vrijeme izvuku prema Cavtatu i Dubrovniku te su se našli u neprijateljskom okruženju. Kako su svi pokušaji da se probiju do slobodnog teritorija u Župi dubrovačkoj bili neuspješni, a oni se nisu htjeli predati, preostalo im je samo da kao gerilci ostanu na okupiranom teritoriju i u neizvjesnosti čekaju rasplet situacije.
Božo Martinović, član KŠ Konavala, ovako objašnjava odluku o ostanku i nastavku otpora: „Kako su neprijateljske snage probile našu liniju u Prapratnom (klanac – prometnica k istočnoj Hercegovini, o. a.), počelo je povlačenje i civila i vojske pa smo i mi počeli razmišljati što raditi, da li se povlačiti ili početi s gerilskim djelovanjem. Kako su Konavljani 1918. krenuli u ilegalnu oružanu borbu protiv srpske vojske, 1944. protiv komunističkog je režima oko 100 naoružanih Konavljana pod vodstvom pok. Petra Bakića krenulo u brda i šume... da bi se borili za Hrvatsku. Ova dva povijesna događaja davala su nam snagu da i mi krenemo istim putem nadajući se da ćemo više koristiti iza leđa neprijatelju nego što možemo koristiti ako se povučemo s ostalom vojskom. Tako sam tu ideju prenio 5. 10. 1991. god. gosp. general bojniku Nojku Marinoviću, zapovjedniku obrane Grada i načelniku PU Dubrovnik gosp. Đuri Kordi, s čime su se oni složili...“