Kozaci i Kalmici u njemačkoj službi tijekom Drugoga svjetskog rata

Biti Kozak prije svega je značilo način života, a nikako nije predstavljalo nacionalnu ili narodnu odrednicu. Sama riječ »kozak« u istočnoj inačici staroslavenskog jezika označavala je slobodnog čovjeka. Kozaci se prvi put spominju u sklopu mongolske vojske gdje su kao vrsni jahači služili uglavnom za izvidničke zadaće. U sklopu mongolske Zlatne Horde Kozaci se naseljavaju između rijeka Dnjepra, Dona i Volge organizirani u vojničke družine, kao samouprave, na čelu kojih su se nalazili atamani (atamani su bili ekvivalent hercezima ili vojvodama u južnoslavenskih naroda). Postupno Kozaci stvaraju veća naselja koja postaju utvrđeni gradovi – seči. Pojedine kozačke družbe stvaraju veće kozačke saveze koji do XV. stoljeća stvaraju velika samoupravna područja na dodiru između Moskovske Države i poljsko-litavske države s jedne strane i krimskog tatarskog kanata s druge strane. Početkom XVI. stoljeća kozački savezi sve više jačaju i dolazi do osnivanja samostalnih vojnički organiziranih država koje se nazivaju vojske. Tako se tijekom XVI. stoljeća osnivaju Zaporoška Vojska na Dnjepru, Kubanjska Vojska uz obale Crnoga mora i cjelokupna Donska Vojska na Donu koja se sastojala od: jajičke, volške, grebenske i terečke kozačke vojske. Nacionalnost i vjera Kozacima nisu bili važni. Iako su jezgru Kozaka činili Slaveni (današnji Ukrajinci i Rusi), uz njih se nalaze i veće skupine Tatara, Turaka, Vlaha, Kalmika, Gruzijaca i Čerkeza, a uz navedene i veći broj Židova, Nijemaca, Francuza, Talijana, Španjolaca pa čak i Engleza koji su došli kao trgovci i avanturisti ili čak kao zarobljenici koji su potom stupili u kozačke redove. Temelj kozačke životne filozofije sastojao se ponajprije u vrednovanju osobnih zasluga bez obzira na podrijetlo, društveni status, vjeru ili naciju. Na čelu kozačkih vojski nalazila se skupština koju su činili svi za rat sposobni muškarci. Kozačka skupština birala je vrhovnog atamana vojske (s mandatom na godinu dana) te oblasne, kotarske i općinske atamane koji su imali izvršnu i sudsku vlast. U slučaju rata kozačka skupština birala je pohodnog atamana kao vrhovnog vojnog zapovjednika. Tek je ruski car Petar I. uspio tijekom svoje vladavine u XVIII. stoljeću u potpunosti podčiniti Kozake svojoj vlasti. Međutim zbog čestih pobuna pojedinih kozačkih vojski ruske vlasti pojedine kozačke vojske ukidaju, a neke preseljavaju na ugrožena granična područja prema tatarskom Krimu ili u Sibir kao zaštitu od upada sibirskih nomadskih plemena. 

Tijekom XIX. stoljeća Kozaci se sve više podčinjavaju carskoj upravi u Moskvi koja određuje i broj vojnika koje pojedina kozačka vojska ima staviti na raspolaganje ruskoj carskoj vojsci. U ratu 1812–1813. godine protiv Napoleonove »Velike vojske « na strani carske Rusije sudjeluje 41 kozačka konjanička pukovnija. Tijekom navedenog rata posebno se ističe konjanički zbor atamana grofa Platova u potiskivanju razbijene francuske vojske. Uprava kozačkih vojski ustrojena je carskim ukazom 1879. godine kada je cara imenovao i prvog vrhovnog atamana svih kozačkih vojski...

Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 4. lipnja na svim kioscima!