Kad se spomene Vojna krajina, pred očima nam se pojavljuju krajišnici, tvrđave, vojske i neprestani ratovi. Stoljećima se govori ponajprije o muškarcima koji su branili pograničje Habsburške Monarhije. No postoji i jedna druga povijest, o kojoj se rijetko govori, a koja je jednako važna – povijest žena. U javnosti i historiografiji njihov se glas rijetko čuje, no djelići njihovih sudbina sačuvani su u arhivskom gradivu, u sudskim spisima, bračnim parnicama, oporukama te dokumentima koji najčešće govore o braku, nevjeri, rastavi, porodu i djeci. Riječ je o onome što se često pogrešno naziva "ženskim temama", jer je nemoguće odvojiti povijest muškaraca od povijesti žena ako želimo istinski razumjeti neko društvo. To su, zapravo, teme svih nas. Ipak, o ženama u Vojnoj krajini znamo zapanjujuće malo, premda je bez njih gotovo nemoguće objasniti kako je taj sustav uopće mogao opstati.
Na prvi pogled očekivali bismo da je u tako izrazito militariziranom društvu, u kojem su muškarci neprestano ratovali i ginuli, žena bilo znatno više. Međutim, sačuvani izvori pokazuju da je, barem u pojedinim razdobljima, primjerice tijekom dugotrajnih ratova krajem 18. i početkom 19. stoljeća, broj muškaraca i žena bio gotovo potpuno izjednačen, a ponegdje je čak bilo i više muškaraca nego žena. Nameće se pitanje, kako je moguće da je broj žena, koje nisu odlazile na bojišta diljem Europe, bio jednak ili čak manji od broja muškaraca koji su desetljećima ratovali?
Odgovor je vjerojatno mnogo suroviji nego što bismo željeli vjerovati. Leži u iznimno teškom položaju žena u vojnokrajiškom, ali i općenito predmodernom društvu. Druga polovica 18. stoljeća bila je vrijeme gotovo neprekidnih ratova, gladi i siromaštva. Muškarci su najprije odlazili u rat protiv Osmanlija (1788.–1791.), a zatim u ratove protiv revolucionarne i Napoleonove Francuske (1792.–1815.). Dok su oni ratovali, teret opstanka u velikoj je mjeri pao na leđa žena. One nisu samo kuhale i odgajale djecu. Obrađivale su polja, čuvale stoku, nosile drva, vodile kućanstva, trgovale, skrbile o starijima, a kada bi se muškarci vratili kao invalidi ili uopće ne bi došli kući, upravo su žene nerijetko (p)ostajale stup opstanka cijele obitelji.
Suvremenici su ostavili potresna svjedočanstva. Putopisac Hacquet piše da Ličanke obavljaju gotovo sve poljoprivredne poslove te čak navodi kako su znale biti upregnute u plug pri oranju. Jedan drugi autor ističe da krajiške žene, uz uobičajene kućanske obveze, obavljaju gotovo sve najteže fizičke poslove koje bismo danas smatrali muškim. A upravo su najmlađe žene često nosile najveći teret. Nije slučajno nastala stara izreka iz naslova: "Kuća ne stoji na zemlji, nego na ženi." To nije tek pjesnička metafora, nego gotovo doslovan opis krajiške svakodnevice. I sami krajišnici u molbama svjetovnim i crkvenim vlastima pišu kako se moraju ponovno oženiti jer će im se kuća bez žene raspasti. Pravoslavni udovci traže dopuštenje čak za četvrti brak, a i katolici i pravoslavci traže rastavu jer ih je žena napustila ili je odvedena u ropstvo preko granice. Žele se svi ponovno oženiti te svi ponavljaju istu misao – bez žene kuća/obitelj ne može opstati.
Pa ipak, njihov je život bio nevjerojatno težak. Djevojčice su od najranije dobi radile gotovo kao odrasle žene, a udavale su se vrlo mlade. Iako je prosječna dob pri sklapanju braka bila viša, najčešće iznad dvadeset godina, u izvorima nije rijetkost pronaći djevojke i mladiće koji su stupali u brak već s trinaest ili četrnaest godina. U starijim dobnim skupinama udio sklopljenih brakova samo raste. Školovanje je bilo rijetkost, a porod je uvijek nosio ozbiljan rizik za život majke i djeteta. Zbog visoke smrtnosti djece žene su rađale godinama, do u četrdesete ako je bilo moguće. Glad je bila gotovo uobičajena pojava, rat trajno stanje, a nasilje nije predstavljalo iznimku, nego dio svakodnevice.
Zato možda najveće žrtve i heroji istovremeno nisu bili krajišnici s puškom na ramenu, već žene koje uglavnom nisu ostavile memoare, nisu zapovijedale vojskama, premda su u trenucima najveće opasnosti znale osobno sudjelovati i u obrani krajišta!, nisu dobivale odličja niti se po njima danas nazivaju ulice, trgovi ili škole. A ipak, bez njih ne bi bilo ni kuća, ni zadruga, ni gospodarstva, ni vojnika koji su odlazili na granicu. Ne bi bilo sela, gradova, društva ni država.
A njihova je povijest ostala gotovo zaboravljena.
Vrijeme je da se ispriča.