Poslije kapitulacije Francuske u lipnju 1940., Velika Britanija ostala je potpuno sama nasuprot mnogo moćnije Hitlerove Njemačke. Samo je njezina ratna mornarica bila jača od njemačke i talijanske mornarice zajedno. Ako je Britanija željela zadržati tu nadmoć, što je bilo pitanje njezina opstanka, morala je svakako spriječiti da moderna francuska flota padne Nijemcima u ruke. Kada su svi pregovori s poraženim Francuzima propali, velika drama, koja podsjeća na grčke tragedije, odigrala se 3. srpnja 1940. u francuskoj pomorskoj bazi Mers el-Kebir blizu alžirskog grada Orana. Ondje se usidrio najjači dio francuske flote: po dva bojna krstaša i bojna broda, jedan nosač zrakoplova i šest razarača. Britanci su blokirali luku i poslije novih, ponovno neuspjelih pregovora u pet sati poslijepodne otvorili vatru po zbijenim francuskim brodovima koji su uzvratili paljbom. U borbu su se uključile francuske obalne baterije. No Francuzi nisu imali šanse protiv Britanaca koji su gađali vrlo precizno pa je ubrzo većina francuskih brodova potopljena ili teško onesposobljena. Ipak je jedan bojni krstaš s još pet razarača uspio pobjeći iz britanskog okruženja.
Tu su skupinu triput napali britanski torpedni zrakoplovi, ali bez uspjeha. U plamenu Mers el-Kebira našao se i jugoslavenski brod “Durmitor” koji je jedva uspio isploviti iz luke da bi poslije doživio tragičnu sudbinu na putu oko Afrike. U sukobu dvaju dojučerašnjih saveznika Britanci su imali vrlo male gubitke dok su Francuzi izgubili više od tisuću mornara. Povijesno gledano, tragično potapanje francuske flote bila je nužnost za Britance koji bi u slučaju njezine predaje Hitleru izgubili posljednju prednost pred moćnim neprijateljem.