Napad na Jugoslaviju 1941. godine

Rano ujutro 6. travnja 1941. njemački zrakoplovi bombardirali su Beograd čime su sile Osovine započele agresiju na Kraljevinu Jugoslaviju. Istodobno snažna tenkovska grupacija jurnula je iz Bugarske ne nailazeći na ozbiljniji otpor. Istog dana Hitler je napao i Grčku kako bi sveobuhvatnim udarom osigurao južni bok uoči planirane invazije na SSSR. Nacistička Njemačka već je 1939. nudila Mussoliniu da okupira Jugoslaviju, a kad je on od toga odustao, političkim pritiskom privukla je Beograd u svoj tabor. Nakon što je Mussolini zaglibio u neuspjelu pohodu na Grčku, a u Beogradu pučem srušena vlada Cvetković–Maček, potpisnica Trojnog pakta, Hitler je odlučio silom riješiti krizu na Balkanu. Goebelsova promidžba rat je politički predstavila kao odmazdu protiv »izdajničke srpske klike« i »britanskog atentata na europski mir«. Velika Britanija koja je organizirala beogradski puč nije mogla oružano pomoći Jugoslaviji, pa se našla sama pred silama Osovine. Kraljevska vojska nije potpuno mobilizirana i bila je nepripremljena, generali demoralizirani i nesposobni, a ratni plan potpuno neprimjenjiv. Jugoslaviju i Grčku istodobno su napale 83 divizije s oko 2 000 tenkova uz potporu 2 200 zrakoplova. Jugoslavenski je ratni plan predviđao obranu granice u dužini preko 3 000 kilometara bez većih pričuva. Namjera je Generalštaba bila ponoviti taktiku iz Prvoga svjetskog rata i postupno povući vojsku u Grčku, gdje bi spojena s Britancima stvorila novu Solunsku frontu. Stoga je njemački udar bio najžešći u Srbiji i Makedoniji, gdje je 12. vojska brzo razbila jugoslavenske postrojbe i osvojila Niš i Skopje, a onda i Beograd. U Sloveniji i Hrvatskoj Jugoslavenska vojska gotovo uopće nije pružala otpor, pa su Nijemci nakon četiri dana ušli u Zagreb. Poslije je velikosrpska propaganda tvrdila da je navodna hrvatska izdaja spriječila da do izražaja dođe poznato srpsko junaštvo. Prožeta defetizmom, vođena kapitulantstvom većine viših o cira te oslabljena međunacionalnim suprotnostima, Jugoslavenska vojska nije odoljela nadmoćnijem neprijatelju. Vlada generala Simovića već je 15. travnja zatražila primirje i još istoga dana zajedno s kraljem pobjegla iz zemlje. No Nijemci su prijedlog odbili zatraživši bezuvjetnu kapitulaciju. Dva dana kasnije sve je bilo gotovo. 

U svim vojnim operacijama Nijemci su imali samo 150 mrtvih, a zarobili su više od 340 000 jugoslavenskih vojnika i o cira, s gotovo cjelokupnom opremom i naoružanjem. Kraljevina Jugoslavija doživjela je iznenađujuće brz vojnički i državni slom. Ratne operacije završene su bez ozbiljnijeg otpora pa je već 17. travnja 1941. u Beogradu potpisana bezuvjetna kapitulacija. Nedugo nakon toga njemački general von Weichs priredio je ispred Narodne skupštine veliki pobjednički mimohod.

Nakon Travanjskog rata Jugoslavija je raskomadana. Demarkacijskom crtom podijeljena je u dvije okupacijske zone. Njemačka je svoj dio okupirala, dio anektirala, a dio ustupila Mađarskoj i Bugarskoj. Italija je stekla prostore uz obalu. Na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine uz potporu Osovinskih sila Ante Pavelić ustaškim je pokretom uspostavio satelitsku Nezavisnu Državu Hrvatsku. U sljedeće četiri godine u krvavom ratu pobijedili su komunisti pod vodstvom Josipa Broza – Tita te uspostavili federativnu Jugoslaviju obećavši jugoslavenskim narodima slobodu, demokraciju i socijalnu pravdu.