Kada se početkom kolovoza 1995. godine Hrvatska odlučila provesti legitimnu vojnoredarstveno operaciju Oluja ‘95 s ciljem oslobađanja okupiranog teritorija Republike Hrvatske s kojega su srpski pobunjenici protjerali gotovo cjelokupno nesrpsko stanovništvo i s kojega su neprekidno terorizirali hrvatske i bosanske gradove, jedan od ciljeva te akcije bila je vojna deblokada grada Bihaća i Cazinske krajine, čijemu je stanovništvu prijetio genocid većih razmjera negoli onaj koji su izvele srpske snage pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića u srpnju iste godine nad stanovništvom Srebrenice.
Ironijom sudbine grad Bihać više od pet stotina godina ranije bio je desetljećima u okruženju osmanskih snaga te je stanovništvo godinama patilo od pomanjkanja hrane i čestih osmanskih pljačkaških provala. Iako je Bišćanima često iz Beča obećavana pomoć i deblokada, to se tog ljeta 1592. godine nije dogodilo...
Zbog svojeg izuzetnog geografskog položaja na srednjem toku rijeke Une, jedne od najvažnijih srednjovjekovnih komunikacija od Panonske nizine prema Hrvatskoj i dalje prema Dalmaciji, Bihać se vrlo rano razvio kao važno prometno središte te stoga ne iznenađuje što je već u 1262. godine od ugarskohrvatskog kralja Bele IV. taj grad dobio status slobodnog kraljevskog grada sa svim povlasticama i obvezama koje su iz toga proizlazile.