Pogibija Antuna Štimca izravnim pogotkom sovjetske protuoklopne puške

Staljingrad, kraj prosinca 1942., njemačka Grupa armija Don pod vodstvom Ericha von Manste­ina ne uspijeva izvršiti prijeko potreban proboj prema opkoljenoj Paulusovoj 6. armiji. Ovim ne­uspjehom zapečaćena je ionako očajna situacija njemačke vojske čiju su sudbinu dijelili i hrvat­ski domobrani 369. pojačane pješačke pukov­nije. Krvave ulične borbe, žilav otpor branitelja, nedostatak streljiva i hrane dovode do sve slabije njemačke obrambene sposobnosti te se bojišni­ca na mnogim dijelovima Staljingrada urušava. Cjelokupno ljudstvo 6. armije sve više obuzima­ju posebni osjećaji panike i straha s nadom u ne­kakvo iznenadno, čudnovato oslobođenje koje nikada neće doći. Ipak i u takvim okolnostima većina jedinica slijedi zapovijedi grčevito pru­žajući otpor nadirućim sovjetskim snagama. Od samih početaka bitke za Stahingrad u napadu na grad rame uz rame s njemačkim postrojbama, a u sklopu njemačke 100. lake pješačke divizije, sudjelovala je i hrvatska 369. pukovnija. Počet­kom siječnja 1943. godine, 369. pukovnija bila je već značajno oslabljena i desetkovana velikim gubicima u ljudstvu i tvorivu, no i dalje je pruža­la žilav i jak otpor. Područje na kojem je borbe­no djelovala pukovnija može se smatrati jednim od najtežih tijekom cijele bitke za Staljingrad. Naime, pukovnija je napadala na području brda Mamajev Kurgan, ključnog uzvišenja koje se prostiralo nad Staljingradom te u dijelu grada po­znatijem kao područje tvornice Crveni listopad.

Kako njemačke snage nikada u potpunosti nisu uspjele ovladati svim objektima tvornice Crve­ni listopad, to je područje postalo rak-rana nje­mačkih nastojanja te jedan od dijelova na kojem su se vodile i najžešće borbe (ako se uopće mogu neki dijelovi i izdvojiti). U to vrijeme, početkom siječnja, Hrvatska udarna satnija premješta sa na nove položaje između brda Mamajev Kurga­na i tvornice Crveni listopad. Novi položaji nisu donijeli ništa dobroga domobranima. Izbočeni poput klina, s neprijateljskim udarima otvore­na oba krila, neprestano su privlačili topničku, minobacačku i puščanu vatru, dok su tijekom noći redovito napadani ručnim granatama koje su sovjetski vojnici bacali na njih iz neposredne blizine. Nerijetko je udaljenost između sukoblje­nih strana iznosila svega 30 m. U takvim okolno­stima tijekom noći sa 7. na 8. siječnja 1943. so­vjetske snage pokreću nekoliko napada u jačini voda na položaje Hrvatske udarne satnije. Prvi napad počinje u 24 sata, drugi u 5 sati, dok treći i posljednji započinje u 6 sati. U žestokim borbama koje su trajale cijelu noć i jutro, satnija ima petoricu poginulih i sedmoricu ranjenih. Među poginulima je i visokoodlikovani zastavnik An­tun Štimac, zapovjednik ukinute 14. protuoklo­pne satnije. Pogođen izravnim pogotkom u prsa metkom 14,5x114 mm, točnije ispaljenim zrnom metka iz protuoklopne puške, Štimac je trenut­no podlegao ranama izdahnuvši u trenu.

Pogibija Antuna Štimca jasno ukazuje praktič­nost protutenkovskih pušaka koje su Sovjeti vrlo brzo počeli koristi sve više izvan njene osnov­ne namjene. Veliki balistički potencijal, izvan­redna probojnost i u konačnici ubojitost met­ka 14,5x114 mm ponajviše je dolazio do izražaja upravo u uvjetima teških uličnih borbi. U takvim okolnostima, gdje je neprijatelj obično bio za­klonjen polusrušenim zidovima zgrada i kuća, mogućnosti jakog i probojnog metka bile su ci­jenjenje, a oružje koje je moglo „isporučiti" ta­kav projekth itekako poželjno. Usporedno s gu­bitkom učinkovitosti PT puške u borbi protiv tenkova, počela je rasti i njena učinkovitost, od­nosno uporaba u situacijama zbog kojih se i da­nas rabe „anti-material", odnosno velikokalibar­ske puške.

Nažalost okolnosti stradavanja i smrti Antuna Štimca bilježe samo pogodak metkom, odnosno kalibrom puške, no ne i kojom je puškom usmr­ćen. Dakako, teško je to i očekivati, jer su tada hrvatske (i njemačke) snage bile u obrambe­nim aktivnostima te neki protunapad i eventual­no neutraliziranje strijelca koji je ispalio smrto­nosni hitac, a samim time i zarobljavanje puške teško da je bilo moguće. Ipak, za pretpostaviti je da se vjerojatno radi o pušci PTRD-41 konstruk­tora Degtarjeva, jer je ona bila proizvedena i ra­bljena u puno većem opsegu od konkurentske puške PTRS-41 konstruktora Simonova. Koliko je teško utvrditi točan model, govore nam i izvje­štaji o borbama 100. lako pješačke divizije i 369. pojačane pješačke pukovnije, koje napredujući prema Staljingradu nerijetko spominju zaroblja­vanje protutenkovskih pušaka, ali ne i modele. Ipak, u prilog pretpostavci kako se radi o PT puš­ci Degtarjeva govore mnoge fotografije zaroblje­nih PT pušaka na kojima se u pravilu nalaze baš upravo primjerci zarobljenih PTRD-41 pušaka.

Napomena: izvor o pogibiji Antuna Štimca knjiga "Hrvatska legija" autora Amira Obhođaša