Za samo tridesetak godina, od krbavskog do mohačkog poraza, osmanlijski su pohodi uzdrmali temelje Hrvatske. Plemići i narod masovno su napuštali ugrožena područja, pa stare kronike rječnikom antičke drame govore o potresnom rastanku Hrvata sa starom postojbinom. –„ Načeše cviliti roditelji i udove mnoge!“ – zapisao je tih tragičnih dana glagoljaš Martinac. Da nesreća bude još veća, u to je doba, 20. svibnja 1520., u borbi s Turcima junački poginuo hrvatski ban i biskup Petar Berislavić, koji je nesebično ulagao sve svoje sile u obranu domovine.
Čim je 1513. preuzeo visoku bansku čast, Berislavić se odmah okomio na turske haračlije koji su robili između Une i Kupe. Kod Dubice je s malom vojskom suzbio nasrtaj brojnijih Turaka tako žestoko da ljetopisi navode: “što Turaka ne propade na bojnome polju, to pozoba Sava i Una”. Banovo se ime odmah razglasilo Europom, a papa mu je darovao sablju i počasni klobuk. Sljedećih godina budno je brinuo o obrani Hrvatske. Sam je snašao troškove za vojsku, a često je prodavao u tu svrhu i vlastita imanja.
Što je najvažnije, Berislavić se manje uzdao u pomoć Zapada, a više u slogu hrvatskih staleža. Njegova nastojanja ojačala su hrvatsku granicu, pa se ona više godina održala pred turskim naletima. U to je doba papa Leon X. s pravom izgovorio glasovitu izreku o Hrvatskoj “kao predziđu kršćanstva”. Život bana junaka nije mogao završiti drukčije nego junačkom smrću. U borbi s Turcima na rječici Korenici pao je u zasjedu i boreći se poginuo, sa sabljom u ruci. Berislavićeva je pogibija potresla Hrvatsku, ali i sve zapadne prijestolnice, jer toliko su njegovo ime i junačka djela bili poznati u tadašnjoj Europi.