Drugi svjetski rat predstavljao je oko dvadesetak godina odgođeni „drugi čin“ Prvoga svjetskog rata, prvog suvremenog sukoba svjetskih razmjera, koji je trajao više od četiri godine i uništio milijune ljudskih života – kako vojnika na bojišnicama, tako i civilnog stanovništva, umrlog od bolesti ili gladi zbog loše opskrbe. Bio je uzrok znatnim promjenama na zemljovidima i u društvenim uređenjima, uništivši tri velika carstva, njemačko, rusko i austrougarsko, a omogućivši nastanak novih nacionalnih država. Ipak nije rješio dio problema koji su postojali prije 1914., a stvorio je niz novih, posebice u državama koje su izgubile rat ili nastale na njihovim ruševinama. Odmah poslije sklapanja primirja potkraj 1918. došlo je do prvih sukoba između novih nacionalnih država. Tvrdnja pobjednika kako je za Prvi svjetski rat odgovorna isključivo Njemačka (jer Austro-Ugarska više nije postojala, a pobjednici su zaboravili kako su i oni oduševljeno izabrali ratnu opciju kako bi rješavali svoje međusobne "dugove") bila je jedan od razloga osiromašenja Njemačke i nastanka sustava koji je bio ekstremniji i još agresivniji od prethodnog carskog. Tome nalik bilo je i stanje u Rusiji, gdje su se poslije dugotrajnog građanskog rata tek 1921. "raščistili" odnosi, a uskoro je zavladala staljinistička diktatura, nalik nacionalno-socijalističkoj u Njemačkoj. Stoga nije bilo upitno hoće li, nego samo kad će uslijediti novi oružani sukob između država željnih «novog svjetskog poretka» ili nezadovoljnih rezultatima Prvoga svjetskog rata.
Stanje na Jadranskom moru također je bilo izravna posljedica Prvoga svjetskog rata, nestanka Austro-Ugarske kao lokalne pomorske snage i širenja talijanskog kraljevstva na istočnu jadransku obalu. Italija je u tome napredovala korak po korak, od stvaranja talijanskog kraljevstva 1861., preko dobitka Venecije 1866. (iako je izgubila sve bitke protiv Austrije na kopnu, kao i na moru kod Visa, a ipak je podijelila "plijen" sa svojim tadašnjim pruskim saveznikom), sve do teritorijalne "nagrade" koju je tražila za sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu na strani Entente, a ne uz svoje prvotne saveznike, Njemačku i Austro-Ugarsku. Konačna dobit ipak je bila manja od očekivane: Italija je tražila cijelu istočnu jadransku obalu sa svim otocima, a prisvojila je "samo" Trst s okolicom, Istru s Pulom, zapadne kvarnerske otoke Cres i Lošinj, zatim Lastovo i uže područje Zadra. Poslije je Italiji pripojena i Rijeka, koja je u skladu s poslijeratnim međudržavnim ugovorima trebala biti samostalni grad-državica. "Oslobođeni" gradovi i otoci bili su prema uvjerenju naših zapadnih susjeda talijanski, jer se u njima djelomice govorio talijanski (mletački) jezik, a svojedobno bili pod mletačkom upravom. Domaće većinsko slavensko stanovništvo pretvoreno je pod talijanskom zastavom u "građane II. reda" i često se moralo iseljavati, kako bi talijanska manjina postala većinom.
Drugi "novi igrač" i nasljednik Austro-Ugarske na jadranskoj obali bila je Kraljevina SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca), stvorena 1. prosinca 1918., kad se Država SHS (Slovenaca, Hrvata i Srba; nastala 19. listopada 1918. kad su južnoslavenske zemlje proglasile nezavisnost od Austrije i Ugarske) priključila Kraljevini Srbiji, koja je još prije tog ujedinjenja "progutala" svog susjeda i prvog saveznika, Crnu Goru. Novo Kraljevstvo SHS bilo je u nezavidnom položaju, jer je Italija zauzela sve značajne luke i brodogradilišta na istočnom Jadranu, u Trstu, Tržiču, Puli, Zadru i Rijeci, a ujedno je "s obje noge" stajala i na ulazu u Jadran, šireći svoj utjecaj i vlast u Albaniji.
Pomorske tradicije dva jadranska suparnika međusobno su se razlikovale: dok je Italija nastojala održati postignuto i dalje se širiti, raspolažući dovoljno jakom ratnom i trgovačkom mornaricom, Kraljevina SHS (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) nije imala dovoljno ratnih ni trgovačkih brodova, kako će se vidjeti iz prikaza dviju mornarica. Premda je Kraljevina Srbija desetljećima nastojala preko Albanije ili Bosne i Hercegovine prodrijeti na Jadran, kad je to konačno ostvareno, posljedice nisu bile značajne, jer novi vlastodršci nisu znali što početi s jadranskom obalom. Jugoslavenski kralj Aleksandar I. Karađorđević ipak se pokušavao - pod okriljem Francuske i Velike Britanije - diplomatski povezati sa susjednim državama (Grčkom, Rumunjskom, Turskom) u svojevrsnu "Balkansku Antantu", kako bi zajednički nastupale protiv zajedničkog protivnika (Italije), ali se poslije njegove pogibije u atentatu u Marseillesu u listopadu 1934. jugoslavensko kraljevstvo sve više počelo okretati snagama "Osovine".
Jugoslavenska kopnena vojska, kao izravni nasljednik srpske vojske, nije imala uporabivu pomorsku strategiju, a kako do 1918. srpske mornarice nije ni bilo, moralo se u sastav nove kraljevske ratne mornarice preuzeti dio osoblja bivšeg protivnika, odnosno hrvatske, slovenske i srpske časnike (i mornare) austrougarske mornarice. Tako je ratna mornarica predstavljala svojevrsno "strano tijelo" u sklopu jugoslavenskih oružanih snaga. Ipak se unatoč početnom manjku suvremenih ratnih brodova malo po malo izgrađivala, a planirane su i zajedničke operacije sa savezničkim mornaricama na Sredozemlju, francuskom i engleskom. Jugoslavenske luke, poput uporišta u Boki kotorskoj ili Splitu, bile su česti cilj posjeta britanske i francuske ratne flote, što je potvrđivalo povezansot s bivšim saveznicima Srbije u Prvom svjetskom ratu. Stanje se do 1941., kad je jugoslavensko kraljevstvo konačno uvučeno u rat, ipak znatno promijenilo: Francuska je već bila izbačena iz stroja, a Velika Britanija je imala dovoljno vlastitih problema na svim bojišnicama: iako su Britanci potaknuli vojni puč srpskih generala, nisu imali nikakvih snaga kojima bi pomogli napadnutom kraljevstvu. Stanje u multietničkom kraljevstvu, gdje su službeno postojale samo tri nacije, Srbi, Hrvati i Slovenci, također je predstavljalo plodno tlo za kasnije međunacionalne sukobe i obračune među većinskim i manjinskim narodima.
Ni talijanska ratna flota više nije u travnju 1941. posjedovala svoju znatnu premoć iz razdoblja prije 10. lipnja 1940., dana kad je Italija objavila rat Engleskoj i Francuskoj, kako ne bi zaostala za uspješnim njemačkim "ratnim strojem". Italija tada nije ni bila spremna za rat, jer je od 1936. do 1939. više-manje aktivno sudjelovala u španjolskom građanskom ratu, opskrbljujući nacionalističke snage generala Franka "viškom" vojne opreme, koju je tek trebalo nadoknaditi kako bi se naoružale vlastite snage. Istodobno je vođen rat i u Abesiniji, a program obnove talijanske vojske još nije ni počeo. Tijekom prvih deset mjeseci rata (od lipnja 1940. do ožujka 1941.) talijanska mornarica je izgubila – pretežito u sukobima s britanskom Sredozemnom flotom – niz ratnih brodova i veliki dio trgovačke flote.
Talijanska ratna mornarica morala je tijekom sukoba održavati prekomorske veze s afričkim kolonijama, Albanijom i otocima u Dodekanezu, štititi konvoje s tvarivom za Sjevernu Afriku i bojišnicu u Grčkoj, koju je Mussolini nepromišljeno napao 28. listopada 1940. Jedan od razloga ponovno je bio prestiž, a drugi je bio želja "opkoliti" Jugoslaviju, nasljednika Austro-Ugarske i "trn u oku" Italije. Rat na grčkoj bojišnici nije bio uspješan za Italiju (Grci su u protunapadu osvojili skoro trećinu Albanije), a ugrožavao je i njemačko "južno krilo" na planiranoj bojišnici protiv Sovjetskog saveza (kao i nesmetani njemački pristup naftnim poljima u Rumunjskoj), stoga je Hitler - iako nevoljko - morao pomoći Mussoliniju, prvotno diplomatskim putem, kad je jugoslavensko kraljevstvo 25. ožujka 1941. prisiljeno potpisati "pakt" sa silama "Osovine" (Njemačka, Italija i Japan). Kad je 27. ožujka 1941. izbio vojni udar u Jugoslaviji, još više ugrožavajući njemačke planove na Balkanu i u istočnoj Europi, izabrana je ratna opcija. U napadu snaga Osovine na "nevjernu" Jugoslaviju sudjelovale su njemačke, talijanske, rumunjske, mađarske i bugarske postrojbe. Zanimljivo je kako se talijanska ratna mornarica - zbog opasnosti koja je prijetila od mina - uglavnom držala podalje i uplovila u jugoslavenske vode tek kad su njene kopnene postrojbe osvojile cijelu istočnu jadransku obalu.