Talijani 1940. godine nisu bili spremni za rat, ali su ga u lipnju ipak objavili Velikoj Britaniji i Francuskoj, kako ne bi zaostali za Njemačkom, koja je u to doba napredovala na svim bojišnicama. Talijansko ratno brodovlje uključivalo je niz suvremenih kao i starijih brodova, veliku podmorničku flotu (drugu na svijetu odmah poslije Sovjetskog saveza!), a moglo je raspolagati i velikom trgovačkom flotom. Italija je imala središnji položaj na Sredozemlju, ali je manjak tradicije u odnosu na glavnog protivnika, britansku Royal Navy, znatno otežavao talijanski položaj i spriječio očekivanu brzu pobjedu u Sjevernoj Africi. Talijani su u stalnim sukobima s Britancima često izvlačili kraći kraj, a napad na Grčku u listopadu 1940. nije donio ni koristi ni uspjeha jer je Mussolini i taj nepotrebni rat objavio zbog "prestiža". Konačno je Hitler morao spašavati Italiju od poraza i na toj novoj bojišnici. Osvajanje jugoslavenske obale u travnju 1941. donijelo je Talijanima više problema nego dobitaka i njihove oružane snage su unatoč brojčanoj premoći i boljem naoružanju u razdoblju prije talijanske kapitulacije u rujnu 1943. već gotovo izgubile rat protiv ustanika na moru i u unutrašnjosti. Na Jadranu su djelovali samo manji i stariji talijanski ratni brodovi u stalnoj borbi za čuvanje pomorskih putova, a na jugu i u (pretežito neuspješnom) lovu na savezničke podmornice, koje su nesmetano dolazile čak do Sjevernog Jadrana. Talijanski poraz nikog nije začudio, ali su i poslije sklapanja primirja sa Saveznicima počinjene brojne pogreške koje su omogućile Nijemcima ponovno osvajanje već oslobođene obale, a posade talijanskih ratnih brodova bježale su u Italiju često ostavljajući pripadnike ili cijele postrojbe kopnene vojske na milost i nemilost partizana i Nijemaca. Stoga snage NOVJ nisu mogle doći do vrijednih ratnih brodova jer su se Talijani bojali kako će pasti u njemačke ili jugoslavenske ruke.
S druge strane, stanje u jugoslavenskim kraljevskim oružanim snagama i mornarici već je opisano, a poslije 1941. pod zastavom Kraljevske mornarice služili su samo rijetki brodovi koji su uspjeli pobjeći Saveznicima u Egipat zajedno s jednom skupinom hidroplana. Britanci su potkraj 1943. neke bivše jugoslavenske brodove – koji su s talijanskim brodovljem pobjegli na Maltu i u južnu Italiju – vratili predstavnicima KRM-a u izbjeglištvu, a tek su u kolovozu 1945. predani "novoj" Jugoslavenskoj mornarici, osim matičnog broda Sitnica, koji je još prije dodijeljen Mornarici NOVJ. Tijekom 1944. KRM u izbjeglištvu je dobila od Britanaca jednu korvetu i osam motornih topovnjača, koje su tek od travnja 1945. djelovale na Jadranu, gdje njihove posade nisu dobro primljene. Poslije su zajedno s drugim brodovima bivše KRM predane JRM, osim korvete koja je vraćena Royal Navy na Malti. Većina pripadnika mornarice u izbjeglištvu ostala je na Zapadu, a samo su se neki vratili s brodovima u domovinu, gdje su i poslije često promatrani sa sumnjom i nepovjerenjem.
Njemačka Kriegsmarine počela je djelovati na Jadranu od ništice, jer je imala na raspolaganju samo plovila i tvarivo zaplijenjeno u talijanskim i jugoslavenskim lukama. Ipak je postupno i uz velike napore jačala, manji ratni brodovi su prebačeni na Sredozemlje i Jadran iz Njemačke i s drugih bojišnica kopnom, rijekama i kanalima. Veći njemački ratni brodovi bili su talijanskog porijekla, zaplijenjeni tijekom gradnje ili popravka. Gubici su bili veliki zbog sve veće savezničke premoći na moru i u zraku. Obala i otoci također nisu bili sigurni zbog sve opsežnijih partizanskih operacija na kopnu i otocima. Njemačke oružane snage nisu nikad uspjele potpuno "očistiti" okupirana područja, a ujedno je u njihovoj strategiji stalno vladao strah od savezničkog iskrcavanja na Balkanu, pri čemu su ignorirali puno opasnijeg protivnika u svom zaleđu i na obali. Snage NOV i POJ poslije neuspješnih prvih "frontalnih" napada konačno su uspjele razbiti s boka njemačku protudesantnu obrambenu crtu. Jedna od najvećih njemačkih pogrešaka bila je ostaviti Vis u rukama partizana i Saveznika, ali se otok zbog savezničke pomorske i zračne premoći ni poslije osvajanja ne bi moglo dulje držati. Njemački S-Boot-i nakon prvih velikih uspjeha više nisu bili jako učinkoviti jer za njih nije ni bilo odgovarajućih ciljeva, dok su glavni protivnici, britanski brzi napadajni brodovi bili jače naoružani, a sporiji brodovi Mornarice NOVJ čak i "oklopljeni". Unatoč dieselskim motorima – čije je gorivo u okršajima bilo manje opasno od benzina na britanskim brodicama – njemačke motorne torpiljarke često su trpjele od kvarova kompliciranog pogona, a zrna njihovih lakih "Flakova" nisu imala dovoljno energije za uništenje protivnika. Najopasniji protivnici partizanskim i britanskim brodovima mogli su biti snažno naoružani desantni brodovi, ali su njihovim topovima često nedostajali oklopni štitovi, što je i posade i topove činilo ranjivima. Ujedno su prevozili zapaljive terete i često gorjeli već poslije prvog prolaska snažno naoružanih britanskih topovnjača tipa "Fairmile D". Mali minolovci novijeg tipa (R-Boote) bi bili idealni za protupartizansku borbu, također i korvete klase "Gabbiano" za borbu protiv britanskih motornih topovnjača i torpiljarki, ali ni jednih ni drugih nikad nije bilo dovoljno, a britanski "odgovor" je bilo slanje još snažnijih eskortnih i flotnih razarača, kojima nisu bile dorasle ni njemačke parne torpiljarke. Njemačke desantne splavi tipa Siebel bile su lako uočljive iz zraka i vrlo osjetljive na zračne napade, ali zbog malog gaza "otporne" na napade torpedima, koja su često prolazila ispod njih. Snažno naoružani jurišni i desantni brodovi njemačkih opkopara i "obalnih lovaca" (koji čak nisu ni pripadali mornarici nego kopnenoj vojsci i posebnim postrojbama) bili su jači i brži od partizanskih brodova, ali slabiji od britanskih. Nije čudno što je poslijeratna JRM rabila zaplijenjene njemačke brodove i sagradila veći broj "licencnih" MFP-ova (poznatih kao DT i DTM) i dvotrupnih splavi, a mali ophodni i protupodmornički brodovi tipa "Kraljevica" bili bi izvrsni za pratnju konvoja tijekom rata. Jugoslavenska flota je također kopirala i gradila desetke motornih torpiljarki tipa "Higgins" za napade na mogućeg "agresora" i zaštitu sporijih desantnih konvoja tijekom protunapada.
Njemačke podmornice nisu za razliku od Prvog svjetskog rata igrale na Jadranu nikakvu ulogu, a posljednja od njemačkih podmornica na Sredozemlju, koje su operirale iz Pule i Salamine u Grčkoj, uništena je kod otoka Milos u Egejskom moru već 19. rujna 1944. Ostale su uništile vlastite posade ili saveznički bombarderi u lukama, poput jedne njemačke i nekoliko zaplijenjenih talijanskih podmornica u Puli. Zbog sve jačih zračnih napada - koji su osim vojnih nemilice uništavali i civilne ciljeve u gradovima i manjim mjestima - dnevni pokreti više nisu bili mogući, a brodove koji bi isplovili noću dočekivali su saveznički ratni brodovi. Zadnji njemački pokušaji obrane i napada "specijalnim snagama", diverzantima i eksplozivnim brodicama, također nisu mogli dovesti do uspjeha jer su saveznički ratni stroj i snage NOVJ već bile prejake.
Jedna od najvećih njemačkih pogrešaka bio je postupak prema ratnim zarobljenicima – partizanima i borcima NOVJ koji su smatrani "banditima", a ne regularnim vojnicima – kao i talijanskim vojnicima, koji su smatrani izdajicama, posebice njihovi časnici, koji su odmah strijeljani. Stoga ne čudi što su partizani odgovarali na isti način i na licu mjesta smicali zarobljene strane "agresore" i njihove domaće pomagače, ali je još više ratnih zarobljenika ubijeno poslije kapitulacije i kraja rata.