Poslije propale ardenske protuofenzive na Zapadu i u jeku nezadrživog sovjetskog prodora na Istoku, nacistička se Njemačka našla u kaotičnom i beznadnom položaju. No, Hitler je pošto-poto htio zadržati zapadnu Mađarsku i Austriju gdje su se još uvijek proizvodile goleme količine streljiva, tenkova i zrakoplova. Zato se odlučio na svoj posljednji, hazarderski protuudar u samoj završnici rata. Cilj je bio probiti sovjetsku frontu na Blatnom jezeru i oslabiti pritisak na berlinskom pravcu, a zatim politički iskoristiti razmirice među saveznicima. Za ofenzivu nazvanu „Buđenje proljeća“ prikupljene su goleme snage: oko 460 000 vojnika i stotine najmodernijih tenkova. Sa Zapada je stigla i elitna 6. SS oklopna armija, a njezin je zapovjednik Sepp Dietrich svečano obećao Hitleru da će za njegov rođendan, 20. travnja, osloboditi Budimpeštu.
Ujutro, 6. ožujka 1945., nacističke su divizije napale. Jurišalo je 900 tenkova, uz potporu 850 zrakoplova i zagrmjele su tisuće topova. Nijemci su se tukli kao da je rat tek počeo. Prva dva dana posljednje njemačke ofenzive ubrajaju se u najžešće borbe Drugoga svjetskog rata. Crvena armija je ustuknula, ali ne zadugo. Već 16. ožujka čelični je malj 3. ukrajinskog fronta, maršala Tolbuhina, udario na fronti dugoj 300 kilometara. Pod snažnim pritiskom Nijemcima je brzo pao moral pa su i najpouzdanije SS divizije odbijale zapovijedi koje su vodile u sigurnu smrt. Točno mjesec dana prije Hitlerovog rođendana nadobudni Sepp Dietrich morao je okrenuti leđa Budimpešti i bježati prema Austriji.
Dio njemačkih snaga izvukao se iz sovjetskog okruženja, a Sovjetima se otvorio prilaz Beču koji je oslobođen 14. travnja. Hitlerov posljednji pokušaj da produži rat doživio je potpun neuspjeh. Nacistička Njemačka izgubila je sve strateške rezerve što su Saveznici iskoristili za još brži prodor u njezinu unutrašnjost.
Jebli majku