Konjica je s razvojem brzometnog oružja postupno postajala zastarjeli rod vojske. Od nekadašnje „kraljice bitke“ postala je sporedna vojna formacija kojoj je konačni udarac zadao Prvi svjetski rat u kojem se konjanici jednostavno nisu mogli nadmetati sa strojničkom vatrom. Između dvaju ratova većina zemalja rasformirala je svoje konjaničke postrojbe, a ono malo konjanika koji su ostali u vojnoj službi bili su uglavnom za ceremonijalne ili izviđačke dužnosti. Iako su se i vojske sila Osovine i Crvene armije na Istočnom bojištu koristile znatnim konjaničkim snagam, ti vojnici borili su se kao obični pješaci, a konji su im služili za transport.
Ipak, u rijetkim slučajevima borili su se kao konjanici nekada jurišajući u galopu na neprijatelja. Posljednji klasični juriš konjice izveli su 23. kolovoza 1942. pripadnici talijanske konjičke brigade „Savoia Cavalleria“ koja se borila u sklopu talijanske armije na Donu. Početkom kolovoza Crvena armija počela je ofenzivu protiv talijanskih snaga i diviziji „Sforzeca“ prijetilo je potpuno uništenje. U pomoć joj je sa svojom konjičkom brigadom pristigao pukovnik Alessandro Bettoni Cazzago. Talijani su uz bojni poklič „Savoja ili smrt!“ s isukanim sabljama navalili na položaje 81. sibirske divizije. Zatečeni Sibirci koji nisu očekivali konjanički juriš ubrzo su razbijeni pa je na bojištu ostalo ležati 450 mrtvih i ranjenih sovjetskih vojnika, dok ih je više od 500 zarobljeno.
Talijanski gubici bili su relativno mali. Poginula su 32 konjanika, dok je stotinu konja smrtno stradalo. U napadu je poginuo i kapetan Silvano Aba koji je i predvodio juriš, dok je njegov konj Albino oslijepio od minobacačke vatre. Konj Albino postao je legenda jer je slijep po bojnom polju tražio svoga poginulog vlasnika te je postao maskota talijanske vojske koja ga je pazila sve dok nije uginuo 1960. godine.