U povjesnici Domovinskoga rata ostala su poznata dva velika proboja hrvatskih branitelja i civila iz opkoljenih gradova pred padom k slobodnom području. Najčuveniji je proboj niza manjih i većih skupina iz Vukovara k Vinkovcima u studenom 1991. pri čemu su u minskim poljima i srpskim zasjedama stradale desetine ljudi. Drugi čuveni proboj izvršen je iz H. Kostajnice k H. Dubici u kojemu je također bilo stradalih. Na rubu spoznaje hrvatske javnosti ostao je treći veliki slučaj – organizirani proboj postrojbe 1. gardijske brigade HV-a „Tigrova“ iz padajućega Iloka k slobodnom vinkovačkom području u listopadu 1991. Ovaj proboj ne samo da je bio najuspješniji – nitko od gardista i civila koji su im se priključili nije stradao, već se dogodio u najneobičajnijim okolnostima – izvršen je preko područja Republike Srbije. Nažalost, o ovome izvanrednom događaju nitko od sudionika nije 1991. godine sastavio izvješće jer i nije bilo zahtjeva za tim. Stoga je ovaj tekst nastao na osnovi sjećanja sudionika proboja Dragana Basića, Ilije Vučemilovića- Šimunovića, Kristijana Štibljara, Damira Šarkanja i Grge Tokića, na čemu im zahvaljujem, memoarskih zapisa Damira Starčevića i Luke Zebe koji je svjedočio početku proboja, te uz svesrdnu pomoć Mirka Sesara.
Uklinjen u područje Srbije, Ilok je s okolnim selima svojim zemljopisnim položajem bio teško branjiv. Kako su nakon pokolja hrvatskih policajaca u Borovu Selu učestale prijetnje i provokacije srbijanske policije i JNA, u Iloku je i okolici od 10. lipnja 1991. stalno boravila postrojba 1. brigade ZNG-a „Tigrova“ jačine satnije sa zadaćom osiguranja i obrane područja. U nju ulazi i više mještana iločkoga kraja.