Na sam dan početka operacija predsjednik Roosevelt pozvao je maršala Petaina u Vichyju da osigura suradnju francuskih snaga sa Saveznicima, ali Petain baš i nije imao puno izbora budući da su ga Nijemci pažljivo nadgledali i nadzirali. Jedino što je mogao bilo je da admiralu Jeanu Darlanu (zapovjedniku francuskih snaga u sjevernoj Africi) pošalje poruku dajući mu dopuštenje neka sam procijeni isplati li se dalje boriti ili je pametnije odustati na vrijeme. Darlan je srećom odabrao ovu drugu opciju, i tako je na vrijeme zaustavljeno besmisleno krvoproliće koje bi zasigurno bilo skuplje za Francuze, ali bi u isto vrijeme prouzrokovalo zastoj i omelo planove Amerikanaca i Britanaca.
Igrom slučaja, otpor je najduže trajao baš u Maroku gdje je Patton dovršavao raspoređivanje svojih snaga oko Casablance. I dok su branitelji Alžira prvi odustali od otpora već 8. studenoga, a oni u Oranu u podne dva dana kasnije, dotle se Casablanca predala tek rano ujutro 11. studenoga, malo prije nego je imao početi najavljeni napad Amerikanaca. Bilo je to ujedno i malo iza roka kojega je postavio Eisenhower („ako George osvoji Casablancu do ponoći desetog, predložit ću njega i Fredendalla za treću zvjezdicu“), ali svejedno još na vrijeme. Patton je inače Francuzima poručio kako nikakvi pregovori ne dolaze u obzir, nego se imaju smjesta i bezuvjetno predati. I zaista, manje od sat vremena prije nego je isticao postavljeni rok, francuski su predstavnici potvrdili da odustaju od daljnje borbe. U tom su se trenutku saveznički bombarderi već približavali Casablanci, a brodovi se postavljali u položaj za napad.
Bila je to prva Pattonova pobjeda u Drugome svjetskom ratu - ne osobito veličanstvena i ne osobito teško izborena, ali svejedno pobjeda. Što se njega osobno tiče, uopće nije bio razočaran. Ovo je ionako bilo tek uvodno poglavlje, dok će pravi izazovi doći već za nekoliko dana ili tjedana. A kad dođu, Patton će biti spreman. On sam nikako nije sumnjao u tu činjenicu, pa je čak zapisao: „Kada razmišljam o veličini svojega poziva, zapanji me misao – pa tko je uopće jednako dobar kao ja? Meni na pamet ne pada nitko takav.“ Nakon predaje francuskih snaga Patton je pokazao iznenađujući smisao za diplomaciju. Nije to doduše bila diplomacija u pravome smislu riječi (njegovo neformalno obraćanje marokanskom sultanu u nekim drugim okolnostima vjerojatno bi bilo shvaćeno kao uvreda, iako mu se kao plus mora pribrojati to što je tijekom puta pročitao Kuran i informirao se o lokalnim običajima), ali sve u svemu bilo je sasvim dovoljno da osigura mirni prelazak francuskih snaga na savezničku stranu. Zapravo, on se svim silama trudio ne bi li što manje remetio ustaljeni ritam: vlast je ponovno „delegirana“ na francuske kolonijaliste, administracija i snage reda uopće nisu mijenjane, i tako je na kraju Casablanca na najbezbolniji mogući način prešla s njemačke na savezničku stranu.
Usput budi rečeno, 11. studenoga bio je njegov rođendan. Kao što će zapisati u svoj dnevnik, nije mogao samome sebi podariti ljepši dar, a kada je još uz šampanjac primio i čestitke maloprijašnjih protivnika (koji su u sebi pucali od muke ali su sada morali glumiti dobro raspoloženje) ugođaj je bio potpun. Patton je Francuzima ipak olakšao situaciju koliko god je mogao, otvorivši prvi sastanak s Francuzima čestitkom zbog dobre borbe i posebno nazdravivši njihovoj mornarici koja se hrabro borila do posljednjeg časa. Činjenicu da su se kopnene snage tako brzo predale pristojno je prešutio. Unatoč relativno dugom otporu Francuza gubitci su bili podnošljivi – 142 mrtva, tek malo više nego su imale Istočne namjenske snage kojih je inače bilo četiri puta manje. Središnje namjenske snage imale su pak 276 mrtvih (Amerikanaca), čemu je najviše pridonijela akcija „Reservist“ kod Orana a koju su loše osmislili i vodili Britanci.