Iako je u historiografiji i u javnosti udomaćen pojam puč LorkovićVokić za ono što se događalo u ljeto godine 1944., ipak je on u mnogočemu neprimjeren i površne promatrače vodi u krivom smjeru. Naime, po svojem su karakteru ti događaji ponajprije bili višestrani pregovori. Vođeni su u svrhu pronalaženja puta spasa za Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je kao njemačka saveznica bila na palubi tonućeg broda Trećeg Reicha te joj je i samoj prijetila propast, a glavno je pitanje bilo kako se spasiti s toga broda i prijeći na očito pobjedničku savezničku stranu.
Za takvo što bili su zainteresirani u pregovore uključeni predstavnici HSS-a i ustaški predstavnici, a naizgled i Pavelić koji je bio obaviješten o razvoju događaja. Svim pregovaračima bilo je jasno da stanje u NDH ne može ostati isto i da u njezinoj unutarnjoj politici mora doći do znatnih promjena, no bilo je pitanje dokle bi te promjene trebale ići.
Pregovaračima s obje strane bila je jasna i nedvojbena potreba prelaska iz jednog u drugi ratujući tabor kao jedini put očuvanja neovisne hrvatske države. Čini se da im je bilo teško zamislivo da bi se putu pronalaska rješenja mogla ispriječiti želja jednog čovjeka, poglavnika Pavelića, da ostane na vlasti po svaku cijenu, pa i po cijenu nestanka države u koju se kao njezin državni poglavar toliko javno zaklinjao.