Godine 1991. u Hrvatsku vojsku uvode se činovi pukovnika i brigadira kao najviši činovi viših časnika. Dotadašnji potpukovnici JNA prevedeni su u čin pukovnika, a pukovnici JNA u čin brigadira. Time naziv pukovnik postaje za jednu stepenicu niži i dokida se sustav naziva činova koji je vrijedio dvjestotinjak i više godina. S druge pak strane, novi naziv za ranijeg pukovnika, brigadir, nikada se do tada u Hrvatskoj nije koristio kao naziv čina. Jedno kratko vrijeme, od 1995. do 2000. godine, postojao je i čin stožernog brigadira. Tijekom 1991. godine, prije uvođenja činova, za potpukovnika se koristio naziv dopukovnik, budući da
se, kao i obično pogrešno, smatralo da je potpukovnik isključivo srpski naziv.
Pukovnik
Naziv pukovnik dolazi nam iz poljskog i ruskog jezika i preuzeli su ga svi slavenski narodi, uz neke razlike u pisanju. Puk, dakako, znači isto što i narod, ali je kod istočnih Slavena, ponajprije kod Rusa, otprilike od 16. stoljeća počeo označavati veliku skupinu vojnika, “polk”. Takav “polk” imao je svoga zapovjednika koji se nazivao “polkovnik”. Kao službeni naziv za vojnu postrojbu javlja se tek 1681. godine kad najveća administrativna vojna jedinica Ruskoga Carstva, do tada nazivana “pribor”, a kasnije “prikaz”, dobija naziv “polk”. Kad car Petar Veliki godine 1722. objavljuje tabelu vojnih i civilnih činova u njoj se nalaze “polkovnik” i njegov zamjenik, “podpolkovnik”. U Poljskoj je pak u 17. stoljeću “pułkownik” bio naziv za kapetana glavnog banderija u regimenti, a kasnije postaje pravim vojnim činom. Postupno se nazivi pukovnik i podpukovnik proširuju u sve slavenske vojske. Prije nego su se navedeni nazivi proširili u Hrvatskoj koristili smo odgovarajuće njemačke i talijanske nazive – oberst i colonello. U njemačkim vojskama 15. i 16. stoljeća na čelu “regimente”, odnosno postrojbe od oko 4000 vojnika koje se trebala sastojati od 10 “zastava” ili satnija (a zapravo je često bila mnogo manja) nalazio se “Obrist” ili “Feldobrist”, odnosno “najviši” ili “ratni glavar”. On je novačio vojnike, opskrbljivao ih i plaćao. Naziv “regimenta” odnosio se na njegovu vlast, na njegov “režim”, koji je bio apsolutan, ali koji se provodio u ime vladara; Obrist je bio vladarev “regent”. Slavni zapovjednici kao što su bili Frundsberg ili von Sickingen nisu imali problema u novačenju jer je vojnike privlačila mogućnost zarade (koja se, osim kroz više ili manje redovitu plaću, ostvarivala pljačkom) te su za samo nekoliko tjedana mogli unovačiti i do dvadeset tisuća vojnika. Primitak u regimentu ovisio je o tome je li vojnik donio svoje vlastito oružje i opremu ili ne, kao i o zdravstvenom stanju. Regimenta se u to vrijeme sastojala od šarolikoga mnoštva seljaka, studenata, avanturista i propalica, pa čak i sinova bogatih plemića koji su težili slavi i probitku.