Rođen rimski vojskovođa i car Dioklecijan 245. godine

Francuski car i vojskovođa Napoleon,  u razgovoru sa svojim generalom i kasnijim maršalom Marmontom nazvao je rimskog cara Dioklecijana »najvećim žandarom u povijesti«. Naime ovaj se rimski car oslanjao isključivo na vojsku pod svojim izravnim zapovjedništvom, a ona u 20 godina njegove vladavine nije doživjela niti jedan poraz. Svaki rat koji je Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan vodio završio je u konačnici pobjedom Rimljana. Dioklecijan je bio metodičan vojskovođa koji je tražio pobjedu, a ne slavu. Rođen 22. prosinca 245. god. kao Diokles izabrao je vojnički poziv i vjerojatno u vojnu službu stupio za vrijeme cara Galijena služeći u nekoj od glasovitih carskih konjičkih postrojba iz rimske provincije Dalmacije. Iskazavši vojnički talent, već je za cara Aurelijana postao general (lat. »Maigister militum«) i s njim sudjelujeu pohodima protiv Palmire i Egipta. Za vladavine Proba postaje vojni zapovjednik provincije Mezije, a Probov nasljenik Kar postavlja ga zapovjednikom careve konjaničke tjelesne garde (lat. »Comes domesticorum equitum«) te god. 283. konzulom. Diokles pod Numerijanom, Karovim nasljednikom zadržava položaj zapovjednika.Nakon čudne Numerijanove smrti 17. rujna 284. god. Diokles je proglašen imperatorom uzimajućiime Dioklecijan. U borbi za carski tron sa suparnicima se sukobio naušću Morave u Dunav, a nakon pobjede ulazi u Rim. Carsku čast podijelio je s prijateljem Maksimijanom, s kojim potom dijeli i carstvo. Maksimijan preuzima Zapad, a Dioklecijan Istok. Od samog početka dva se »augusta« čine poput vatrogasaca koji ne stignu ugasiti jedan požar, a već bukne drugi.

Maksimijan u Galiji guši ustanak seljaka i siromašnih robova tzv. Bagauda, a na Dunavu odbija Germane. Te iste 286. godine Dioklecijan odbija Perzijance, a potom u Egiptu pobjeđuje uzurpatora Ahileja i guši pobunu Blemejaca. Nadalje u Africi odbija napade Kvikvegecijana i Maura te pobjeđuje generala Julijana koji se proglašava augustom u Kartagi. Već sljedeće godine Rajna je ponovo u plamenu, a na Istoku Perzijanci koriste rimsku odsutnost i ruše neke utvrde. No pobjeda u oba slučaja na kraju pripada Rimu. Godinu dana kasnije odbijeni su Saraceni, a god. 290. Dioklecijan vodi pohod na Blemejce u Gornjem Egiptu. Na povratku u Sirmij nanosi poraz Saracenima u Siriji. Sljedeće, 291. godine masa Gota provaljuje preko Dunava, no rimska ih vojska u nekoliko bitaka potiskuje prema »Nassiusu« (Nišu). Ondje su Goti unatoč brojčanoj nadmoći doživjeli težak poraz pa Senat dodjeljuje Dioklecijanu titulu »Goticus Maximus«. Potom on ratuje protiv novog perzijskog kralja Narseja čiju vojsku od potpunog uništenja spašava pješčana oluja. Dioklecijan se zatim ponovno bori protiv pobunjenika u Egiptu, a svoj posljednji rat vodi protiv Perzijanaca. Dioklecijan je reformirao vojsku, koja je od Augustovih 350 000 narasla na 550 000 vojnika, a broj legija povećao se sa 30, a pod Trajanom na 60. Istodobno se broj legionara po legiji smanjio sa 5 500 na 1 500–3 500, poradi bolje pokretljivosti. O obrani granice brinuli su se slabo pokretni »limitanei« koji su trebali zadržati neprijatelja do dolaska glavnine carske vojske »comitatensesa« (udarnih, većinom konjaničkih postrojbi) za čije su brže kretanje građene ceste »Strata Diocletiana«.