Kao neposredna posljedica sovjetske (komunističke) Oktobarske revolucije i Građanskog rata koji je slijedio istu, približno dva milijuna ljudi, različitih nacionalnosti, emigriralo je s područja bivše carske Rusije. Najveća koncentracija emigranata bila je na području Europe, i to u gradovima: Parizu, Beogradu, Pragu i Berlinu. Izvan Europe najveće kolonije bivših podanika carske Rusije bile su u Kini i Mandžuriji, iako one po svoj brojnosti nisu bile velike kao one u navedenim europskim gradovima. Dvadesetih godina XX. stoljeća među emigrantima s područja bivše carske Rusije dolazi do formiranja nekoliko organizacija koje su po svom usmjerenju bile otvoreno fašističke, odnosno, što je bila njihova posebna karakteristika, nacionalsocijalističke.
Tako je na području Njemačke djelovao Ruski nacionalsocijalistički pokret (rus. »Rosiskoje natsionalno-sotsialistčeskoje dviženije« – RNSD) pod vodstvom A. P. Svetozarova, kojega je sredinom 1933. godine na čelu pokreta zamijenio P. M. Bermondt-Avalov (veteran iz ratova sa sovjetskim snagama, koji je 1919. godine izbacio sovjetske snage s područja Latvije). Prije dolaska nacista na vlast u Njemačkoj, u siječnju 1933. godine, pripadnici RNSD-a sudjelovali su u zajedničkim marševima i uličnim okršajima »rame uz rame« s pripadnicima SA-a (njem. »Sturmabteilung« – Jurišni odredi nacističke stranke) u mnogim njemačkim gradovima. Za razliku od smeđih košulja pripadnika SA-a, pripadnici RNSD-a nosili su bijele košulje s crnim hlačama, a na lijevom rukavu nosili su crvenu traku na kojoj se nalazio plavi kvadrat, na sredini kojega se nalazio bijeli kukasti križ (crvena, plava i bijela boja bile su boje carske Rusije). RNSD je otvorio svoje podružnice u Parizu, Pragu, Beogradu i Londonu, s temeljnim ciljem organizacije jedinstvene antisovjetske organizacije. Iako su tijekom 20-tih godina XX. stoljeća pripadnici RNSD-a na području Njemačke bili rado viđeni kao saveznici u uličnim tučnjavama protiv Crvenog fronta (poluvojna organizacija njemačke komunističke stranke), dolaskom nacista na vlast ta se suradnja iz sfere »vidljivog « premješta u sferu »manje vidljivog «, ponajprije zbog ideologijske osnove nacizma koji je Slavene smatrao niže vrijednim. Iako je ovo bilo službeni stav vrha nacističke stranke, na samom je terenu situacija bila drugačija jer je većina lokalnih vođa SA-a nastavila održavati prisne kontakte s lokalnim vođama RNSD-a kao svojim »ratnim drugovima« iz najtežih vremena za nacističku stranku. Međutim sklapanjem njemačko- sovjetskog sporazuma o nenapadanju u kolovozu 1939. godine situacija se u potpunosti mijenja...
Nastavak teksta i ostale zanimljivosti čitajte u novome izdanju Vojne povijesti...