– Rusi su nakon Batinske bitke otišli prema Budimpešti, a u Baranji ostali partizani, točnije 7. vojvođanska brigada. Pokoja granata doletjela bi tek da izazove strah kod stanovnika, no to ništa nije bilo u usporedbi s Domovinskim ratom kada je Osijek dnevno zasipan s 2000 granata. Znao je proći avion i baciti koju bombu, jednom čak i sanduk oružja, da nas drže “budnima”, a građane je više uzbunilo dizanje mostova u zrak preko Drave koje su minirali Nijemci – sjeća se oba rata. Život u gradu, ipak, normalno je tekao pa su on i vršnjaci često odlazili u kino Europa uz Lučki prilaz gdje su uredno mitraljirali prolaznike s druge strane. S lijeve strane kina, gdje je danas hotel Osijek, bilo je tek nekoliko kućica i podrumi Pivovare, a zbog opasnosti s prijeke strane, osječka je vlast naredila podizanje zida. Uzeli su cigle i po noći podigli 60 centimetara debelu pregradu, a visoku dva metra te na njoj ostavili “prozore” da se može vidjeti. – Jedan je prijatelj došao dolje i ugledao dvojicu partizana pa me pozvao. Ugledao sam ih i ja, a onda smo čuli metak po cigli.
Saveznička eskadrila išla je od zapada prema istoku, kako se i proteže grad, i u nekoliko je sekundi ispustila niz bombi – po 500 kilograma – na grad
Tako smo ih pogledavali pa kad vidimo da se zadimi, maknuli glave – prisjeća se nimalo bezazlenog djetinjstva.
Na žalost, od metka s druge strane, stradao mu je i prijatelj. – U Donjem sam gradu imao prijatelje, dva brata Pepu i Božu Jurišića. Pepa, Stjepan, bio je godinu dana stariji, a Božo, Božidar, godinu mlađi od mene. Nije tada u svim kućama bio vodovod pa su ljudi s amperima po vodu stizali na Dravu, koju smo pili sve do 60-ih godina prošlog stoljeća. Božo je išao s dva ampera dolje gdje je bio mali nasip. Kad se popeo na nasip ovaj sprijeka ga pogodi u leđa, i on nekako dotetura i padne mrtav pred kućom. Eto, ubije dijete! U svakoj vojsci ima neljudi – tužno kaže Slavko, koji je 1944. bio regrutiran u oružane snage NDH. Međutim, zbog skorog kraja rata nikad nije zapravo zakoračio u vojsku. – Imao sam sreće, no moj prijatelj Viktor koji je bio 1928. godište, dakle godinu dana stariji te i regrutiran ranije, prošao je cijeli križni put – nastavlja Slavko. Uz prijetnju s druge obale, Osijek je živio do 14. travnja 1945. kada su u grad ušli partizani. Nijemci i ustaše, sjeća se, povukli su se da ne bi došlo do razaranja grada i stradanja civila. – Netko je rekao da je grad pao, netko da je oslobođen. Kako je kome odgovaralo. Kad je ušla Vojvođanska brigada znam da je u Saponiji bilo par zaštitara, jednog su odmah ubili, i to je bilo to. Još par puškaranja po gradu i gotovo.
Osijek je bombardiran još u srpnju i rujnu. Napadi su bili usmjereni na željezničku stanicu, ali u rujnu su promašili i sravnili Zrinjevac
Ja sam živio s djedom i bakom u Frankopanskoj ulici i kad su nam došli pred kuću, djeda je izišao van, udario se rukom u prsa i rekao: “Ja sam Hrvat, pucajte!” Rekao mu je jedan partizan: “Čiča, mi ne ubijamo Hrvate. Mi ubijamo fašiste.” Djeda je pitao: “A tko su fašisti?” Partizan mu je uzvratio: “E, to je gadna banda!” – sjeća se Slavko. Danima poslije, kaže, počela su nestajanja ljudi. Privodili bi ih na razgovore, no više nikada se nisu vraćali kući niti se zna gdje su im danas grobovi. – Znam da je susjed susjedu koji je bio u ustašama rekao: “Ivane, odi prijavi se. Porazgovarat će s tobom, ako treba ići ćeš i na vojni sud, a onda se vratiti ženi i djeci.” Ivan je otišao, no nakon toga više ga nitko nije vidio. Kod kuće mu je ostala trudna žena i dijete od samo četiri godine – kaže S. Bučanović odgovarajući da zna tko je bila osoba koja je Ivana nagnala da se prijavi, kao i Ivanovo prezime, no ni 66 godina poslije ne želi ih izreći. – Neke je stvari bolje prešutjeti – kaže taj Osječanin kojega i danas boli sjećanje na ubijene u savezničkom bombardiranju. – Stvarao se novi poredak, nova Europa. Mi danas osuđujemo ratne zločine, a u to vrijeme nije nitko razmišljao o njima. No jer nije bio ratni zločin kad su Amerikanci zbrisali jedan dio grada, ubili 250 civila, u jednom naletu, u nekoliko sekundi?! Što su napravili s Dresdenom? – pita se čovjek kojemu su nedugo poslije rata slijedile najljepše godine s njegovom Jelenom koju su od milja svi zvali Eta, a koja je prerano umrla 2003.
pa dobro su I prosli, ne zaboravite da je to bila fasisticka drzava NDH saveznicka drzava nacisticke Njemack, koja je usput objavila i rat Americi.