Sovjetsko-poljski rat 1920. godine

Neposredni nastavak Ruskoga građanskog rata bio je i tzv. So­vjetsko-poljski rat 1920. godine koji je u tolikoj mjeri povezan s građanskim ratom da ga mno­gi vojni teoretičari i povjesničari uopće ne razdvajaju, već ga svr­stavaju u treću, završnu fazu Ru­skoga građanskog rata (Tom tu­mačenju bili su osobito skloni sovjetski vojni teoretičari pa je stav sovjetsko-poljskom sukobu kao razdoblju Ruskoga građan­skog rata postao prevladavajući u službenoj sovjetskoj vojnopo­vijesnoj Iiteraturi, od kuda je pre­uzet u stručnu vojnu publicistiku većine nekadašnjih socijalistič­kih zemalja. Tumačenje Sovjetsko-poljskog rata kao dijela gra­đanskog rata u Rusiji ima svoje ishodište u sovjetskoj ekspanzi­onističkoj politici koja je Poljsku nastojala tretirati kao dio ruskog teritorija, a sukobe na tom pro­storu kao unutarnju stvar Rusije, odnosno SSSR-a, čime se nasto­jala opravdati agresija koju je Sta­ljin planirao provesti na Poljsku što mu je pošlo za rukom u Dru­gome svjetskom ratu). Uzroci tog sukoba uočavaju se još krajem XVIII. stoljeća kada su međuna­rodni procesi u Europi doveli do diobe Poljske između Rusije, Pru­sije i Austrije pa je ona praktično izbrisana iz europskog zemljovi­da. Novu mogućnost stvaranja suverene države i rješenje svo­ga nacionalnog pitanja Poljaci su vidjeli u krupnim društvenim procesima prouzročenim Prvim svjetskim ratom, pri čemu su oblikovane dvije političke struje, od kojih se jedna (pod vodstvom Romana Dmowskega) orijentira­la na traženje pomoći od sila An­tante, dok je druga (na čelu s 10"- zefom Pitsudskim) bila sklonija Centralnim silama, u prvom redu Nijemcima.

Centralne sile nastojale su pri­vući Poljake na svoju stranu pro­klamacijom o neovisnosti Kra­ljevine Poljske, medutim, većina poljskog pučanstva nije podupi­rala takvu ideju (daleko više pri­stalica imala je inicijativa ame­ričkog predsjednika Wilsona o obnovi Poljske koja je rezultira­la stvaranjem prve vlade nezavisne Poljske 7. studenoga 1918. godine). Nova država nije imala definirane granice pa su to pita­nje nastojali riješiti bilateralnim pregovorima i arbitražom (npr. o statusu pograničnog mjesta Tšin­Cieszyn izmedu Poljske i Čeho­slovačke). Potpuno nejasno bilo je stanje na istoku gdje je Poljska polagala pravo na dijelove Ukra­jine i Bjelorusije, a njihove intere­se podupirale su pojedine drža­ve Antante (osobito Francuska) zbog opasnosti od širenja sovjet­ske Rusije.

Nastojeći iskoristiti teško stanje u Rusiji u kojoj je bjesnio gra­danski rat, poljska vlada na čelu s Józefom Pitsudskim povezala se s bjelogardijskim generalom Wrangelom i ukrajinskim naci­onalističkim vodom Petljurom, uz čiju je pomoć nastojala osvoji­ti Bjelorusiju i Ukrajinu do desne obale Dnjepra. Zauzvrat bi Polja­ci pomogli Wrangelu i Petljuri u borbi s Crvenom armijom i obnovi carske vlasti. Sovjetska vlast shvatila je da je rat s Poljskom ne­izbježan i počela se za njega ubr­zano pripremati. Zapovjedništvo Crvene armije predvidjelo je dva smjera prodora, zapadno (Minsk - Biyalistok - Varšava) i jugoza­padno (Brest-Littovsk - Varšava), pa su formirana i dva fronta uku­pne snage oko 79.000 vojnika. Na sličan su način i Poljaci pla­nirali svoju ofenzivu u dva smje­ra. Na sjevernom dijelu prodrle bi postrojbe iz Litve i Bjelorusi­je, a na jugu iz zauzetih područja Ukrajine. Poljski strateški cilj bio je ovladavanje Kijevom i Ode­ssom. U slučaju potrebe očeki­vali su pomoć još nekoliko de­setaka tisuća finskih, litvanskih i rumunjskih vojnika. Prvi udar bio bi u Ukrajini, nakon čega bi se poljske postrojbe proširile na cijelu Bjelorusiju.

Bez objave rata, koncentrira­ne poljske snage napale su rano ujutro 25. travnja 1920. na širo­koj bojišnici od Pripjata do obala Crnog mora i potisnule sovjetske 12. i 14. armiju na istok. Poljski pritisak natjerao je 12. armiju na evakuaciju Kijeva i utvrđivanje na lijevoj obali Dnjepra. Crta bojišta stabilizirala se nekoliko dana ka­snije od Jampila na jugu do Ba­brujska. Sovjetsko zapovjedniš­tvo proglasilo je 12. svibnja ratno stanje i s približno 24 000 vojni­ka ojačalo zapadno bojište, tj. sjeverni dio bojišta prema Polj­skoj, a već 14. svibnja započeli su snažnu ofenzivu i u nekoliko dana napredovali 70 kilometa­ra. Poljaci su dio svojih postrojbi vrlo žurno premjestili iz Ukrajine u Bjelorusiju i brzo zaustavili so­vjetski prodor, no Crvena armija tim je prodorom već postigla svoj cilj zaustavila je poljsko napre­dovanje u Ukrajini. Nastali pre­dah Crvena armija iskoristila je za pripreme ozbiljnije ofenzive. Odlučili su se za prodor u

Ukrajjini od juga prema Žitomiru kako bi iza leđa napali Poljake pred Ki­jevom, a ofenzivu su započeli već 26. svibnja 1920. godine. Nakon žestokih borbi s bjelogardistima, Crvena armija zauzela je Žitomir 7. lipnja, a istoga dana napala je i sjeverno od Kijeva. Poljske snage, našavši se u realnoj opasnosti od okruženja, povukle su se iz po­dručja Kijeva, a i položaj snaga u Ukrajini doveden je u pitanje cr­venoarmijskirn prodorom i osva­janjem Žitomira.

U takvim okoInostima Crvena armija započela je novi napad 4. srpnja 1920. u smjeru Villnusa, a već 11. srpnja zauzela je Minsk i produžila na zapad u smjeru Varšave. Sredinom srpnja 1920. Crvena armija zauzela je goto­vo cijelu Ukrajinu i Bjelorusiju, a borbe su se već odvijale i na polj­skom teritoriju pa su do sredine kolovoza 1920. postrojbe Crvene armije došle na udaljenost 23 km od Varšave, gdje je sovjetski pro­dor zaustavljen. Unatoč brojnoj nadmoći poljska vojska više nije bila sposobna za ozbiljnije akci­je, a isto tako, ozbiljni problemi u sovjetskim postrojbama doveli su do sovjetskog prihvaćanja prego­vora o primirju koje su ponudili Poljaci. Primirje je potpisano 12. listopada 1920., a šest dana ka­snije zaustavljene su sve vojne operacije.