Podizanje utvrda na strateškim mjestima obilježilo je cijelu ljudsku prošlost. Težnja za osiguranjem od protivničkog napada zacijelo je stara koliko i ljudsko društvo, o čemu svjedoče brojne povijesne priče o opsadama utvrđenih gradova kojima je bogata usmena predaja i historiografski radovi svih naroda. Duga povijest utvrđenih gradova doživljava svoj kraj nakon Prvoga svjetskog rata, kada njihova povijesna uloga ustupa mjesto modernom načinu ratovanja. Danas o njihovu izrazitu značaju svjedoče nizovi utvrđenih područja, od kojih je samo Austro-Ugarska brojila devet kopnenih i jednu pomorsku tvrđavu. Jedna od najpoznatijih austro-ugarskih kopnenih tvrđava bila je Przemyśl, koja je svojim smještajem na obrambenoj liniji San i Dnjestar predstavljala snažnu obranu od ruske invazije. Tvrđave početkom 20. stoljeća nalazimo i na svim granicama na kojima je Austro-Ugarska računala s mogućim napadom svojih susjeda, a raspolagala je i s jednom pomorskom tvrđavom – Pulom. Zbog iznimno velikih izdataka potrebnih za izgradnju tvrđava, mnogi planovi gradnje i fortificiranja pojedinih područja nisu dočekali svoju realizaciju, a moderan način ratovanja i razvoj ratnog zrakoplovstva konačno su dokinuli njihov značaj. Jedna od osnovnih karakteristika utvrđenih gradova bila je njihova povezanost željeznicom te smještaj na ključnim željezničkim čvorištima u unutrašnjosti zemlje radi sprečavanja eventualnog napredovanja protivničke vojske i njezine logistike.
Obalne tvrđave bile su smještene u prirodno zaštićenim zaljevima koji su se nalazili na mjestima od posebna strateškog značaja. Vodilo se računa o njihovoj dobroj željezničkoj povezanosti s unutrašnjošću kao osnovnim preduvjetom kvalitetne opskrbe obalnih tvrđava ljudstvom, ratnim materijalom i sirovinama. Kopnene i obalne tvrđave predstavljale su gradove od posebna značaja u strateškim planovima obrane zemlje. Zato je i ondašnje međunarodno ratno pravo činilo razliku između neutvrđenih gradova i gradova tvrđava. Napad i razaranje neutvrđenih gradova protivilo se pravnim normama i ratnom običaju, dok se na utvrđene gradove gledalo kao na vojne baze, što su oni po svojoj naravi i bili. Glavna karakteristika utvrđenih gradova ogledala se u velikoj koncentraciji vojske i smještaju vojnih postrojenja, arsenala za proizvodnju ratnog materijala i popravka vojne opreme. Velika koncentracija civilnog stanovništva u utvrđenim gradovima često dovodi u zabludu pa se njihova funkcija nerijetko promišlja pod pretpostavkom da je vojska bila tu radi zaštite samog grada i stanovništva. No takvo shvaćanje ne odgovara njihovoj funkciji...
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 5. svibnja na svim kioscima!