Utvrda Grosso sagrađena je u obliku polutornja u koji je ukombiniran bivši toranj Martello.
Nalazi se na brežuljku Debeljuh, nanadmorskoj visini do 67 metara. Svojim smještajem u središtu 11. obrambenog odsjeka, Grosso je dominirao nad sjevernom obalom lučkog bazena, lukobranom i Brijunskim arhipelagom. Na mjestu nekadašnje histarske gradine, oko 1836. godine sazidan je toranj Martello promjera deset metara. To je razdoblje početka utvrđivanja Pulske luke, od 1823. do 1855., u kojem su osim tornja Grosso sagrađeni i tornjevi Punta Christo, Maximilijan i Franz te bitnica San Giovanni.
U toranj se prvotno ulazilo preko fiksnoga drvenog mosta, koji je desetak godina kasnije pretvoren u podizni most. Tada je njeno naoružanje brojalo 18 topova postavljenih u katu, u kazamatima, kao i na pokrovu tornja, dok je donji kat služio za smještaj posade i streljiva. Toranj Martello uskoro je obnovljen u suvremenijem obliku, pri čemu je stari toranj ukombiniran u veći, dvoetažni, potkovasti toranj promjera 45 metara. Obzirom da nisu vršene značajnije preinake na starome topničkom tornju, ovaj toranj Martello jedini je sačuvan u izvornom obliku na pulskome području, što danas dodatno daje na značaju utvrdi Grosso.
Radovi na njegovoj adaptaciji trajali su od siječnja 1852. do ožujka 1856., kada utvrda Grosso dobiva i pojačanje u obliku dviju mužarskih bitnica, čija je zadaća bila zaštita važnijih dijelova niske obale. Jugozapadno od utvrde sagrađena je mužarska bitnica Grosso, a sjeveroistočno mužarska bitnica Maesta.
Obje bitnice raspolagale su naoružanjem od po četiri obalna mužara M 80 kalibra 21 centimetar. Posade bitnica bile su smještene u utvrdi Grosso. Mužarska bitnica Grosso raspolagala je samo s malim skloništima za posadu i priručno streljivo te jednim zaklonom za časnike. Za razliku od bitnice Maesta, od koje je danas vidljiva samo ruševina, bitnica Grosso u relativno je dobrom stanju. Radovi na utvrdama bili su nadzirani od strane Inženjerijske inspekcije iz Venecije (K.u.K. Genie Inspection), a izvodila ih je tvrtka Josefa Vallea. Utvrda Grosso jedina je imala i redutu, koja je potjecala od starijeg tornja Martello, a ojačana je 1859. godine zemljanim nasipima (grudobranima) sa šest topova. U području ždrijela sagrađena je vodosprema, koja zbog pregradnji više nije u izvornom obliku, a koja je još i danas u funkciji i opskrbljuje vodom obližnje mjesto Štinjan. Obzirom daje građeno na mjestu nekadašnje redute, novo zdanje vodovoda u potpunosti je uništilo i njene posljednje ostatke. Godine 1914. izvršena je prenamjena utvrde u skladište i prostore za smještaj posada obližnjih merzerskih bitnica.
Utvrda Grosso pretrpjela je krajem Drugoga svjetskog rata značajnije razaranje tijekom savezničkog bombardiranja Pule 7. veljače 1945. godine. Tom je prilikom došlo do zapaljenja dvaju kazamata sa streljivom, a njihova eksplozija prouzrokovala je urušavanje unutarnjeg zida utvrde. Danas je utvrda u vrlo lošem stanju. Tijekom godina nebrige često je okolnom stanovništvu služila kao bogat izvor kvalitetnoga građevnog materijala. Dodatno je devastirana izgradnjom vodospreme 1989. godine na mjestu nekadašnje redute.
Reduta - nužna fortifikacija u 19. stoljeću
Reduta je zatvoreni, poluzatvoreni ili otvoreni fortifikacijski sustav u obliku poljske fortifikacije. Građene su pretežno od zemlje, ali ima i primjera gradnje kamenom i ciglom. Najčešće ih nalazimo u obliku trapeza ili pravokutnika s ulazom smještenim na najzaklonjenijoj strani. Sastavljene su od vanjskog rova, visokog grudobrana i unutarnjeg rova. Predviđene su za samostalnu obranu, a često su bile gradene u međuprostorima utvrda ili obrambenih linija nekog položaja. Zahvaljujući jačanju pješadijskog i topničkog oružja i oruđa tijekom 18. i 19. stoljeća zamjećujemo ekspanziju njihove primjene. Vojna literatura s kraja 19. stoljeća redutu navodi kao nužnu fortifikaciju, definirajući visinu grudobrana za pješadiju na 1,70 metara, a za mješovita utvrđenja (pješadija i topništvo) od 2,10 do 2,20 metara. Preporučena debljina grudobrana bila je od 1,50 do šest metara. Unutarnji rov graden je s dnom nagnutim prema unutarnjoj strani, širine 1,20 metara, a s grudobranom je bio povezan stepenicama točno propisanih dimenzija. Preporučalo se da vanjski rov bude širok najmanje četiri metra, a dubok od dva do 2,80 metara. Ako bi rov bio niži od propisane dubine, u njega bi se postavljale prepreke. Daljnji razvoj topništva uskoro je u potpunosti istisnuo redutu iz uporabe, koja je zbog svoje visine predstavljala laku metu, tako da je već početkom Prvoga svjetskog rata smatrana zastarjelim fortifikacijskim oblikom. Reduta je posljednji puta primijenjena u Rusko-japanskom ratu (1904. — 1905. godine).