Valonski rat

Tijekom Prvoga balkanskog rata Albanija je 1912. godine proglasila neovisnost od Osmanskoga Carstva, a mlada albanska država stavljena je pod protektorat velikih sila. U želji za samostalnošću Albanci su podignuli ustanak 1914. godine te su u vihoru Velikoga rata nastojali postići punu suverenost svoje države ratujući protiv obaju zaraćenih blokova. Londonskim ugovorom 1915. godine Saveznici su nastojali platiti talijansko sudjelovanje u ratu pa su pored hrvatskih i slovenskih teritorija Italiji ponudili i albansku luku Valonu te otok Sazan, nakon čega je Italija okupirala ta albanska područja. Nakon Prvoga svjetskog rata talijanska vojska i dalje je kontrolirala Valonu. Rat je započeo 4. lipnja 1920. nakon što je talijanski general Settimio Piacentini odbio predati grad albanskoj vladi. Talijanska okupacija prouzročila je veliko iseljavanje Albanaca iz zemlje, no na poziv tadašnjega ministra vanjskih poslova Albanije Ahmeta Zogua stanovništvo se počelo vraćati i osnovan je Odbor za nacionalnu obranu s Qazimom Koculijem na čelu. Ahmet Lepenica, vrhovni zapovjednik albanske vojske, nije bio zadovoljan naoružanjem svojih 4000 vojnika. Naime, albanske snage bile su slabo naoružane pa su tako neki od njih od naoružanja imali samo drvene palice i kamenje. Talijanska vojska brojila je 15 000 vojnika, no moral im je sve više opadao jer je broj albanskih vojnika rastao iz dana u dan. Budući da je broj albanskih vojnika porastao na 10 000, Talijani su počeli s povlačenjem, nakon čega je u kolovozu 1920. godine potpisano primirje temeljem kojega se Italija morala povući iz Albanije.

Tekst je prvotno objavljen u rubrici "Vojnopovijesni vremeplov" tiskanog izdanja časopisa u kolovozu 2019.