Velika Bugarska

Ideja o stvaranju Velike Bugarske seže u vrijeme Rusko-osmanskog rata 1877. – 1878. godine koji je okončan potpisivanjem primirja u San Stefanu (danas Yesilköy), mjestu u neposrednoj blizini Carigrada, 3. ožujka 1878. godine. Na temelju navedenog sporazuma o primirju između Ruske Carstva i Osmanskog Carstva ustrojena je Velika Bugarska Kneževina koja je obuhvaćala područje današnje Bugarske uz dodatak gotovo cijele Vardarske i Egejske (Istočne) Makedonije (teritorij antičke Makedonije danas je podijeljen na tri dijela: Vardarska Makedonija – područje današnje Republike Makedonije, Egejske ili Istočna Makedonija – danas dio Republike Grčke i Pindska Makedonija koja s povijesnom pokrajinom Rumelijom čini današnju Republiku Bugarsku), južne Dobrudže (područje delte Dunava) te dijela južne Srbije. Osmanska vojska morala je napustiti područje Velike Bugarske, a ruska carska vojska dobila je slobodu prolaza preko teritorija Bugarske.

Ovim sporazumom Ruska Carevina osigurala je snažno uporište na području jugoistoka Europe. Međutim, pod pritiskom Austro-Ugarske, Velike Britanije i Njemačke, Rusija je prisiljena pristati na reviziju sporazuma iz San Stefana, što je učinjeno na Berlinskom kongresu (trajao je od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. godine, pod predsjedanjem kneza Otta von Bismarcka, kancelara Njemačkog Carstva) kojemu su nazočili predstavnici Njemačke, Velike Britanije, Francuske, Austro-Ugarske, Italije, Rusije i Osmanskog Carstva. Berlinski kongres je u potpunosti suspendirao sporazum iz San Stefana i umjesto Velike Bugarske Kneževine ustrojena je Kneževina Bugarska (glavni grad Sofija, a obuhvaćala je područje između Dunava i Osogovskih planina) i autonomno područje Istočne Rumelije (glavni grad Plovdiv, područje južno od Osogovskih planina) koje je ostalo u sastavu Turske (osim navedenog na Berlinskom kongresu je donijeta odluka o međunarodnom priznanju kneževina: Rumunjske, Srbije, Crne Gore i Bugarske, koje su ostale u vazalnom odnosu prema Osmanskom Carstvu uz obvezu plaćanja godišnjeg poreza, a Austro-Ugarska je dobila suglasnost za provedbu okupacije Bosne i Hercegovine, koja je nakon provedbe okupacije formalno ostala dio Osmanskog Carstva sve do aneksije 1908. godine).

Nastavak teksta čitajte u novome broju Vojne povijesti od 4. srpnja na svim kioscima.