Velika Rumunjska

Pojava rumunjske države na zemljovidu Europe veže se uz 1862. godinu kada je donesena politička odluka o ujedinjenju dviju dotadašnjih poluneovisnih kneževina Vlaške i Moldavije u novu Kneževinu Rumunjsku, koja je i dalje bila u vazalnom odnosu prema Otomanskom Carstvu. Knezom nove ujedinjene kneževine izabran je knez Vlaške Alexandru Ioan Cuza, koji je već u veljači 1866. godine primoran abdicirati zbog pokušaja uvođenja reformi koje su u većine plemićkog staleža Kneževine Rumunjske naišle na snažan otpor (u prvom redu to se odnosilo na pitanje agrarne reforme, odnosno ukidanja feudalnih odnosa, te na sve glasnije zahtjeve građanstva za većim odlučivačkim pravima). U svibnju iste godine staleška skupština Kneževine Rumunjske donosi odluku da se novim knezom postavi Karl von Hohenzollern-Sigmaringen kao knez Carol.

Početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća odnosi između Carske Rusije i Otomanskog Carstva vodili su prema neizbježnu ratu. Kneževina Rumunjska vodila je tajne pregovore s obje strane, međutim 15. travnja 1877. godine, nakon duga vaganja, rumunjska strana potpisala je tajnu konvenciju kojom je dopustila slobodan prijelaz ruskih postrojbi svojim teritorijem u slučaju rata s Otomanskim Carstvom. Potpisivanjem navedene tajne konvencije Carska Rusija bila je faktički prva država u Europi koja je priznala potpunu neovisnost Kneževine Rumunjske. Istoga dana kada je Carska Rusija službeno objavila rat Otomanskom Carstvu, 21. svibnja 1877. godine, rumunjski parlament proglasio je potpunu neovisnost Kneževine Rumunjske od Otomanskog Carstva te potom da Kneževina ulazi u rat na strani Carske Rusije. Tijekom Rusko-osmanskog rata 1877–78. godine, koji se u rumunjskoj historiografiji naziva »Ratom za neovisnost«, Kneževina Rumunjska sudjelovala je na strani Carske Rusije s dva zbora (60 000 vojnika). Na Berlinskom kongresu 1878. godine europske velesile priznale su neovisnost Kneževine Rumunjske koja je 1881. godine odlukom rumunjskog parlamenta postala Kraljevina Rumunjska, a dotadašnji knez Carol postaje rumunjski kralj Carol I. Jačanjem međunarodnog položaja novoproglašene Kraljevine Rumunjske sve više su jačale i težnje za teritorijalnim proširenjem, i to u prvom redu prema Transilvaniji (Erdelj, Sedmogradska), Banatu i Bukovini, koji su se nalazili u sastavu ugarskog dijela Austro-Ugarske Monarhije, te prema južnoj Besarabiji, koja se nakon Rusko-osmanskog rata 1878. godine nalazi pod upravom Carske Rusije (južna Besarabija je nakon okončanja Krimskog rata 1856. godine stavljena pod privremenu upravu Kneževine Vlaške, a od 1862. godine pod privremenu upravu Kneževine Rumunjske).

Kraljevina Rumunjska 1888. godine u tajnosti pristupa Trojnom savezu koji su činile Carska Njemačka, Austro- Ugarska Monarhija i Kraljevina Italija. Tijekom Prvog balkanskog rata Kraljevina Rumunjska zadržala je neutralan status, međutim nakon poraza bugarskih snaga početkom Drugog balkanskog rata (Bregalnica) Kraljevina Rumunjska izvršila je mobilizaciju svoje vojske (500 000 vojnika) te je 10. srpnja 1913. godine objavila rat Bugarskoj Carevini. Rumunjska je vojska započela svoj prodor na područje Bugarske 13. srpnja 1913. godine, a već je 25. srpnja izbila sa svojim prednjim dijelovima na samo pet kilometara od Sofije. Osobnom intervencijom njemačkog cara Wilhelma II. (rumunjski kralj Carol I, kao i bugarski car Ferdinand I, bili su bivši njemački prinčevi) zaustavljeno je daljnje napredovanje rumunjskih snaga. Bukureštanskim mirovnim ugovorom, potpisanim 10. kolovoza 1913. godine, okončan je Drugi balkanski rat, a Kraljevina je Rumunjska dobila područje Južne Dobrudže uz deltu Dunava.