Tamnocrveni križ na bijeloj podlozi, mnogi bi rekli jednostavan dizajn, ali iza njega stoji jedna od najvećih srednjovjekovnih priča u povijesti. Epska saga o započela je u gradu Nablusu, nakon završetka Prvog križarskog rata. Ista je priča završila 1307. godine, dva stoljeća kasnije.
Nakon što se diglo sunce iznad Pariza u petak, 13. studenoga, sudbina Templara bila je zapečaćena. Skoro dva stoljeća prije, nitko nije mogao očekivati takav rasplet događaja. Nakon krvavog kraja Prvog križarskog rata, kršćani su preuzeli kontrolu nad Svetom Zemljom. Nakon što se vijest pročula Europom, na tisuće je hodočasnika i putnika krenulo prema Jeruzalemu i svetim mjestima. Međutim, put iz unutrašnjosti prema lukama na obali bio je obilježen teškim razbojstvima i ubojstvima (neki navode i klanjima nedužnog naroda). Na stotine je putnika ubijeno.
U tom je trenutku francuski vitez Hugues De Payens predložio rješenje. Na sastanku s kraljem Baldwinom II. Jeruzalemskim, predložio je stvaranje monastičkog vojnog reda koji će zaštititi sve putnike u njihovom putovanju prema Svetoj Zemlji. Bilo je neophodno osigurati putnike te je kralj podržao tu ideju. Novi je red dobio svoje sjedište u Templum Salomonisu. S ove lokacije proglasili su novo ime reda - "Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama".
U početku je u redu bilo samo devet vitezova te su bez financiranja svojih članova bili žestoko oslonjeni na donacije Crkve i plemića. Na njihovom su grbu bila prikazana dva viteza na jednom konju koji se bore u ime Krista. Ubrzo se red preimenovao u jednostavniji naziv - "Vitezovi Templari". Uskoro je red jako brzo napredovao uz financiranje Crkve te potpore stanovništva. Red je stalno dobivao vojnu i financijsku pomoć te je čak dobivao i udio u poduzećima te je tako imao vrlo stabilan rast prihoda. Tijekom sljedećih nekoliko godina red je toliko napredovao u financijskom i brojčanom smislu te su neki dijelovi Templara bili neki od osnivača prvih europskih banaka. Uz veliko bogatstvo, bila je važna i podrška Crkve. Godine 1139. tadašnji je papa proglasio Vitezove Templare iznad zakona. Iako su bili pod papinskom nadležnosti, vitezovi su se mogli nesmetano kretati preko granica te provoditi svoje zakone.
Uz veliku poslovnu moć, postali su jedna od najvećih političkih sila, nešto totalno drugo od njihove prvotne namjene. Plemići koji su putovali u inozemstvo, često su na određeno vrijeme dali svoj cjelokupan posjed u njihove ruke, te je red, koji je bio predstavljan simbolom skromnosti i siromaštva postao nešto totalno drugo. Na svom je vrhuncu postao međunarodno globalno poslovno carstvo.
Njihov je veliki napredak itekako uznemirio plemstvo u Europi. Iako je njihova vojna moć na Bliskom istoku počela slabjeti, rasla je moć u Europi. Uskoro je većina plemića imala dug prema Vitezovima Templarima, te je zbog tog razloga njihova snaga bila iznad svih. Jedan od najzaduženijih kraljeva prema Vitezovima Templarima bio je francuski kralj Filip IV. Ratovi s Engleskom doveli su ga u velike dugove, ali i napori da svrgne tadašnjeg Papu. Uskoro su ga Vitezovi Templari osramotili iako im je i dalje dugovao velike svote novaca.
Na kraju priče, njihovo poslovanje i bankarenje dovelo je skroman i siromašan red na mjesto ekonomskog i vojnog diva. Tako je red i propao. Uskoro im je najveći neprijatelj postala Francuska.
Na taj koban petak 13. studenoga 1307. godine, uhićeni su svi visoki članovi Vitezova Templara. Glavni vođe Vitezova Templara uskoro su se sastali u Francuskoj kako bi razgovarali o spajanju s drugim viteškim redom - Hospitalcima. To je bio pravi trenutak za francuskog kralja.
Vođa reda u tom vremenu bio je Jacques De Molay te je uskoro uhićen za razna nedjela i ilegalne radnje. Zbog štovanja vraga, negiranja Krista, ubijanja male djece, red se trebao ukinuti, tako ih je optužio kralj Filip. Filip nije mogao ponuditi niti jedan dokaz o svojim navodima. To naravno, nije bilo ni važno. Filip je mogao ponuditi samo laži. Mnogo je vitezova zatvoreno, te držano u samicama. Nakon velikih mučenja, većina je Templara, čak i Veliki Meštar, priznalo sva nedjela jer su očekivali da će ih Papa proglasiti nevinima. Umjesto toga, proveli su ostatak života u zatvorima. Nakon što je shvatio da će ostatak života provesti u zatvoru, Veliki je Meštar povukao svoje priznanje te je tvrdio da je nevin. Te noći, 18. ožujka 1314. godine, posljednji je Veliki Meštar Vitezova Templara spaljen na lomači.
Nekada su Vitezovi Templari imali manje od desetak ljudi. Na svom su vrhuncu bili iznad zakona te su slobodno putovali Europom, bili su država unutar države, carstvo bez granica. Velika ekonomska moć koja ih je gurnula na prvo mjesto iznad svih, bila je i direktan krivac i za njihov pad. U srednjovjekovnoj europskoj povijesti, malo je priča koje su tako zanimljive i tragične kao što je bila priča o usponu i padu Vitezova Templara.
Izvori: 1