Kolumna

Zašto nemamo arhivsku građu iz Beča i Beograda?

Foto: ww1.australianwarheroes.com
Zašto nemamo arhivsku građu iz Beča i Beograda?
02.10.2014.
u 17:17
Što je država učinila na političkom, diplomatskom polju, pa da se s Austrijom dogovori i riješi snimanje građe iz naše zajedničke, austrougarske prošlosti koja bi onda bila dostupna u Zagrebu? Upravo onako kako su to riješile Austrija i Mađarska. Nitko ništa nije učinio!
Pogledaj originalni članak

Kako se ljetos navršila stogodišnja obljetnica od početka Prvoga svjetskog rata, u Hrvatskoj se na sve strane otvaraju izložbe, muzejski postavi, održavaju se znanstveni skupovi, tribine, pišu se i izdaju knjige, tekstovi... Sve je to jako pohvalno! Obljetnica je nekako Hrvate probudila iz zimskog sna kad je riječ o Prvome svjetskom ratu koji je jednostavno neopravdano gotovo izbrisan iz nacionalnog povijesnog sjećanja. O njemu u Hrvatskoj gotovo do jučer nitko ništa nije govorio,a i objavljivalo se vrlo malo.

Da, ne treba zaboraviti, i političari su se sjetili da bi trebalo nešto učiniti, pa su poduzeli najbolje što mogu - naslikavati se okolo, tuđe projekte i radove uzeti kao svoje, a vrhunac je bio koncert. To je očito vrhunac onoga što Hrvatska može pokazati. Opet se pokazuje da najveći dio svega ostaje na pojedincima, entuzijastima. Što je država učinila? Baš ništa! Prvo, kasnilo se s bilo kakvim programom u odnosu na mnoge druge zemlje u svijetu koje su davno prije počele smišljati kako iskoristiti Stogodišnjicu. No što Hrvatskoj više od svega treba? Trebaju joj arhivski fondovi koji su do danas većini istraživača ostali nedostupni jer su u Beču, što svako istraživanje čini prekompliciranim i skupim. Što je država učinila na političkom, diplomatskom polju, pa da se s Austrijom dogovori i riješi snimanje građe iz naše zajedničke, austrougarske prošlosti koja bi onda bila dostupna u Zagrebu? Upravo onako kako su to riješile Austrija i Mađarska. Nitko ništa nije učinio! Isto kao što politika ništa nije učinila da se Beograd prisili na predaju građe NDH koja je oteta i još stoji u Beogradu. Što je s jugoslavenskom građom koja je zajednička građa? I tu bi trebala nastupiti politika, i tražiti naš dio građe, ili u najmanju ruku presnimke. Ništa se od toga ne događa! Ali zato VP ide dalje. Ovaj broj s malim preinakama u rasporedu stranica, samo da imamo još više prostora za teme koje volite čitati.

Sve o ovim i drugim temama pročitajte u novom, 43. broju VP-a, magazina za vojnu povijest, koji je od 6. listopada na kioscima za samo 19,99 kuna.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 3

Avatar Ivica_ponovo
Ivica_ponovo
19:58 02.10.2014.

Tko drži "takuin" u Državi? Političari. Koliko političari drže do istine koja se nalazi u tim dokumentima? Isto kao i do svih istina - nimalo! Prema tome, dok političari obnašaju vlast, na prijenos duplikata arhiva se može zaboraviti.

LI
Ličan
20:36 02.10.2014.

Nažalost, ova država u proteklih 20 godina nije riješila jedno od gorućih problema za nas vojne istraživače, a to je gradivo hrvatskih postrojbi koje se nalazi u Beču i Budimpešti. Sada kada obilježavamo 100 godina od početka Prvoga svjetskog rata za svaki dokument moramo u ove gradove, a to zahtijeva poprilične troškove. Na sastanku kod Predsjednika RH od ovoga ljeta dogovoreno je da se pod hitno priđe rješavanju ove vrlo važne problematike, ali, nažalost, od toga se nije ništa učinilo. Do kada i tko je za to odgovoran? Da li predsjednica odbora za obilježavanje 100 godina Prvoga svjetskog rata ili... Na to pitanje treba što prije odgovoriti.

Avatar NojnUndZipciger
NojnUndZipciger
01:55 08.10.2014.

Nema se volje za rješavanjem situacije zato jer bi naši političari i povjesničari trebali hrvatskoj javnosti objasniti dvije bolne istine: 1) Hrvati su ti koji su prvi napali Srbiju. Ogroman broj hrvatskih momaka raspoređenih u brojnim hrvatskim postrojbama je sudjelovao u krvavim ofenzivama po Srbiji tijekom 1914. kada se prodiralo u njihovu zemlju, te ubijalo, tuklo i palilo. Nitko od naših foteljaša ne želi prezentirati taj vrući krumpir našoj javnosti jer nitko ne želi probudi hrvatsku javnost iz duboke iluzije da smo mi vječite žrtve ili da hrvatsko-srpski oružani sukobi ipak nisu počeli sa Domovinskim ili eventualno Drugim svjetskim ratom, već ipak nešto ranije što smo mi očito zaboravili zbog političkih razloga ali Srbija nije... 2) Pojedine domobranske postrojbe su brojale i do 30% domaćih Srba (79. domobranska, na primjer) - na tisuće i tisuće naših Srba je sudjelovalo u hrvatskim domobranskim postrojbama od čega su mnogi sudjelovali u već spomenutom napadu na Srbiju. A nitko ne želi našoj, a još manje srbijanskoj, javnosti prezentirati zaboravljenu činjenicu da su Martićev, Raškovićev ili Babićev otac ili djed najvjerojatnije bili domobrani koji su jurišali uokolo sa šahovnicom na čelu.