Kada su se pojavili početkom 19. stoljeća, viseći mostovi bili su inovacija u graditeljstvu. Zahtijevali su manje materijala za izgradnju te je zbog konstrukcije bilo moguće premostiti veće udaljenosti. No imali su i značajnu manu. Zbog specifične gradnje vjetrovi bi vrlo lako mogli izazvati neželjene vibracije koje bi rezultirale kolapsom mosta. No nisu samo vjetrovi bili uzrokom rušenja visećih mostova, nego je i ljudska glupost znala biti uzrokom tragedije. Prva takva tragedija dogodila se 12. travnja 1831. kada se odred od 74 vojnika britanske vojske vraćao s vježbe kod Kersal Moora u vojarnu u Salford te su strojnim korakom krenuli na most koji je preko rijeke Irwell spajao Broughton i Pendleton u današnjem Salfordu u širem području Manchestera. Vojnicima koji su marširali u četveroredu bila je zabavna vibracija mosta te su uz zviždanje koračnice pojačali strojni korak. Njihovo stupanje viseći most nije izdržao i kada su već prvi redovi gotovo stigli na stranu Pendletona, na opće čuđenje zapanjenih vojnika srušio se u rijeku.
Četrdesetak vojnika imalo je sreću budući da je voda u rijeci bila duboka samo 60 centimetara, pa nitko nije smrtno stradao, nego je njih dvadesetak prošlo s tjelesnim ozljedama, a tek ih je nekoliko nešto slomilo. Takve sreće nisu bili francuski vojnici koji su za nevremena 16. travnja 1850. prelazili preko mosta Angers. Unatoč nevremenu časnici su inzistirali na prijelazu mosta te su zapovjedili da vojnici ne marširaju i da naprave veći razmak između redova. Ipak, zbog jakog vjetra koji je ljuljao most vojnici nisu mogli kontrolirati korak čime su dodatno doprinijeli vibracijama, pa je nakraju most popustio pod težinom 483 vojnika, od kojih se 226 utopilo u rijeci Maine. Zbog tih dviju nesreća ubuduće je vojnicima zabranjeno marširanje preko mosta kako ne bi izazvali vibracije koje bi ih mogle odvesti u smrt.